ADVERTISEMENT

Živimo li u vremenu eskalacije nasilja, za Euronews BiH govorila je docent doktor psiholoških nauka iz Banjaluke, Sonja Stančić koja se više od tri decenije bavi ovim temama. Ona ukazuje da nasilje nije samo ako vas neko pretuče ili ako je kranji ishod smrtni slučaj. Nasilje je, upozorava, i ako vam neko uputi ružnu riječ.

"Živimo kulturu nasilja"

Na pitanje, da li živimo u društvu koje je ogrezlo u nasilju, kaže: "Nažalost, da".

"Mi živimo kulturu ili nekulturu nasilja, kako god to definisali. Ono potiče iz javnog diskursa. Javni diskurs u Bosni i Hercegovini ali i regionu njeguju kulturu svađe, kulturu nemira, kulturu suprotstavljanja kroz dezinformacije. Sve to mi obični građani slušamo i upijamo, pogotovo djeca u razvojnoj fazi ali i obrazovani i neobrazovani. Ako vidimo da su donosioci odluka, ljudi od značaja ili oni koji su popularni i koje volimo da slušamo ili gledamo nasilni, da slave nasilje i da pri tome kada kažu nešto nasilno, ljudi sve to odobravaju, onda i oni to počinju primjenjivati u privatnom životu. Tako da, mi u regionu živimo kulturu nasilja i ona eskalira unazad 20 godina," kazala je Stančićeva.

Nasilni obrasci ponašanja su, kako kaže, dio obrasca ponašnja i to transgeneracijskog koji se prenose s generacije na generaciju. U zatvorenim sredinama stepen obrazovanja je nizak dok je mogućnost pristupa novim inforamcijama i, kako ih naziva, "malim kulturnim revolucijama" jako težak, dugotrajan i mukotrpan.

"Oni se ustvari generacijski prenose iz jedne porodice u drugu. Ako je kod bake i deke bilo normalno da deka tuče baku zato što mu je loš dan ili je nešto pogrešno rekla, tako će se ponašati i njegov sin ili će kćerka trpiti to isto nasilje, ne misleći da je to nasilje, nego normalan obrazac ponašanja u braku. Potrebno je mnogo vremena da neko shvati da je žrtva nasilja ili da takvo ponašanje nije dobro, da mu ono šteti. Veliki broj djece i žena postoji koji trpe nasilje po 20 ili 30 godina, da bi tek onda otkrili da žive u nasilnim obrascima ponašanja," pojašnjava Stančićeva.

Podjednako opasan svaki vid nasilja

U kulturi društva u kojem živimo, kada se izgovori nasilje, prva pomisao je na fizičko nasilje, međutim, dug je niz različitih vrsta nasilja. Ono se ne može gradirati ali je podjednako opasno, ukazuje sagovornica, i verbalno i psihičko nasilje.

"Kada ste finansijski zavisni o nekome, ne možete da imate svoj novac da sebi kupite higijenske uloške ili majicu koju želite, to je ekonomsko nasilje. Kada vi morate od nekoga da uzimate novac, a taj neko ima pravo da vas pita na šta vi trošite taj novac ili žašto si potrošila novac, pa zbog toga dobijete batine, to je nasilje. Nasilje je i kada vam neko kaže ružne riječi. Niko nema pravo da vas omalovažava, vrijeđa, ismijava da li zbog fizičkog, psihičkog, nacionalnog il bilo kojeg drugog obilježja. Postoji i nasilje na radnom mjestu koje ostaje potpuno marginalizovano i neprepoznato. Zbog te plate mi ćutimo i trpimo najrazličitije oblike nasilja, pritisaka, ucjena i podmetanja. Sve to utiče na naše psihičko zdravlje. Jednostavno rečeno, sve što nama ne odgovara ili sve što doživljavmao kao ugrožavajće na naše psihičko, fizičko ili emocionlano zdravlje je ustvari nasilje," navodi ona.

Protokoli, šta je to?

Posebno zabrinjava porast vršnjačkog nasilja. U javnosti često od strane nadležnih čujemo kako je neophodna edukacija svih u nizu ali uz napomenu da postoje protokoli. Pitali smo, koliko se ti protokoli primjenjuju?

Pojedinac se suočava sa izazovima modernog doba, ilustracija ( Izvor: Pexels )

"Protokoli se jako malo poštuju. Samo u ekstremnim slučajevima. Vidjeli ste da je u BiH i regionu u posljednje dvije godine bilo mnogo vršnjačkog nasilja sa smrtnim ishodom, sa teškim oblicima smrtnog ishoda. Mi još uvijek nemamo završene procese niti kažnjene vinovnike. Vi ustvari šaljete poruku djeci da je nasilje u redu i da oni za to neće bit kažnjeni ili da će malo biti kažnjeni, čime im dajete odriješene ruke da se nasilno ponašaju. Vi da imate brze procese u kojima će nasilnik vrlo brzo biti procesuiran, da će roditelji nasilnika ako se radi o maloljetnoj osobi biti procesuirani, onda se šalje poruka društvu da nasilje neće biti tolerisano i ono bi se smanjivalo. Međutim, vi ako šaljete poruku da dijete koje je vinovnik nekog nasilnog čina neće biti sankcionisano kao i njegovi roditelji, znači da dajete odriješene ruke svoj drugoj djeci i njihovim porodicama da sve što im se ne sviđa riješe nasilnim činom," kazala je Stančićeva.

Prevencija najbolje rješenje

Kada se desi nasilje, društvo kaže ne reaguje već mediji i policija ali do određenog nivoa.

"Policija procesuira do određenog stepena dok je njihova nadležnost ali tužilaštvo i sudstvo imate kao instance od kojih nemate odgovore ili to traje po nekoliko godina dok za to vrijeme ostavljate javnost da nasilno djeluje. Tako da mi sistemski nemamo rješenja. Najbolje sistemsko rješenje je preventivno. Tu država treba i mora da ulaže. To je edukacija roditelja, kako da se bave roditeljstvom u savremenom kontekstu. Mi smo iz jednog patrijarhalnog i konzrvativnog obrasca ponašaja koje je bilo naslonjeno na komunizam, prešli u liberalnu demokratiju ili tranzicijsko društvo. Te obrasce ponašanja iz jednog potpuno drugačijeg sistema, prenijeli smo u ovaj, a to ne ide zajedno. Neko bi te ljude trebalo da nauči kako da budu roditelji. I ako nešto ne zanju nisu krivi zbog toga. Te mlade osobe sada ne znaju kako da vaspitaju svoje dijete, osim da moraju da ga zaštitie po cijenu svega u kompetitivnom društvu kakvo jeste i onda to znači kako će svoje dijete naučiti da bude nasilno, jer jedino tako može da ostvari neka svoj prava," pojasnila je.

Nasilje glasnije od kvalitetnog društva

Djeca nisu samo ogledalo društva nego i svoje porodice podsjeća ona, a koja je, po svojoj definiciji, nukleus društva.

"Imamo divnu djecu od istih takvih roditelja ali oni ne mogu da dođu do izražaja zbog nasilja s kojim su okruženi ali i pokušaja da prežive to isto nasilje i nasilne ljude oko sebe. Ne kažemo da su u većini nasilnici ali oni su glasniji. Mi se njima stalno bavimo, sistem se bavi nasilnim ljudima i nama ne ostavlja prostor da se bavimo onom djecom koja su kvalitetna, napredna i u koju bi trebalo da ulažemo da bismo imali kvalitetno društvo," poručila je.

"Mladi na dobrom putu, neće da savijaju kičmu"

Nije sigurna, kako kaže, u kakvom sistemu vrijednosti danas žive mladi, ali smatra da žive u tranzicijskom društvu. Generacisjki jaz između omladine i roditelja sve više raste, pa se način njihovog stila života i razmišljanja umnogome razlikuju.

"Generacija 'Z' kako je zovu, oni vrlo dobro zanju šta hoće, oni ne žele da budu kao njihovi roditelji. Ne žele da budu mladi ljudi koji su savijene kičme, kojima neko govori šta da rade i kako da rade, ne žele da zbog plate nemaju pravo glasa. Oni su spremni kako bi zadržali svoj integritet i ličnost, da žive gdje god i rade bilo šta bez obzira na svoje obrazovanje, samo da bi zadržali kvalitet svoje ličnosti, uvjerenja i vrijednosti. Tako da, djeca su nam na dobrom putu ali ona koja nisu nasilna. S jedne strane kao roditeli, napravili smo jednu pozitivnu stvar, vaspitali smo djecu koja imaju stav ali, s drug strane, ta djeca ne vide sebe na prostoru BiH ili Balkana. To je ono što je loše po nas. Nama ne ostaje društvo naprednih," upozorava Stančićeva.

Vratiti dostojanstvo prosvjetnim radnicima

Sistem obrazovanja je potpuno urušen, smatra ona dok dignitet nastavnika ili profesora, kako kaže, ne postoji. Međutim, smatra da unutar tog sistema postoje pojeidni ljudi koji se bore za svoja prava, prava profesije, ono za šta su se obrazovali kako bi zadržali ono što je suštinski, a to je učenik i znanje.

"Sve ostalo je nestalo. Ja kao neko ko se sve vrijeme i u formalnom i neformalnom obrazovanju konstantno obrazuje unazad više od 30 godina, moram priznati da stalno imamo ljestvicu koja se spušta u smislu kvaliteta obrazovanih ljudi, obrazovanog kadra i na kraju, digniteta samog čovjeka koji nešto predaje ali njegovog vrednovanja sebe. Društvo mora da vas podrži, da vrednuje vaše obrazovanje, godine staža. Ako toga nema, vi polako počinjete da sumnjate šta vi radite. Mnogo mojih kolega izlaze iz profesije i bave se nečim drugm zato što se osjećaju obezvrijeđeno," smatra ona.

Ćuti i trpi uništava mentalno zdravlje

Na pitanje kakvo je mentalno stanje nacije/a u regionu, ocjenjuje kao teško, međutim, ono što pimjećuje kroz svoj posao jeste da mentalno zdravlje, kako kaže, opada. Posljedice rata, ekonomskih kriza, političkih dešavanja i katastrofa koje su se dešavale, uticale su, kako kaže, na obezvređivanje čovjeka, dok je mentalno stanje nacije, posljedica upravo toga.

Psihoterapija nije tabu ( Izvor: Euronews.ba )

"Mi smo stalno u iščekivanju kao i spajanju kraja s krajem, stalno iščekujemo bolje sutra i onda nakon 20 godina kao moja generacija, shvati da to bolje ne dolazi, nema ga. To što smo čekali nismo dočekali, a to su ogromna razočarenja. S druge strane, fizički se iscrpljujete da bi obezbijedili egzistenciju za svoju porodicu, pa radimo i po dva ili tri posla kako bismo mogli platiti jednu potrošačku korpu. To nikome nije normalno ali svi ćutimo o tome i trpimo. To trpljenje je opasna stvar. To uništava sve ljudske kapacitete, pogotovo menatlno zdravlje," pojašnjava Stančićeva.

PTSP, ali transgeneracijski

Na pitanje da li to znači da smo postali društvo apatije, odgovara potvrdno.

"Dok ste mlađi, vi se trudite da nešto promijenite ali kada dvije decenije radite isto a to je samo da platite račune, vi se potrošite, nemate snage i onda odustajete. Čujem brojne ljude kada kažu, ne pratim više politiku ili ne gledam tv, zašto? Ne zato što ljudi to više ne žele, nego što nemaju kapacitet. To je prirodni odgovor organizma da preživi. Od loših informacija se morate zaštiti koliko god možete, samo da biste preživjeli da sutra možete otići na posao," smatra ona.

U BiH se uopšte nije radilo, kaže na zaštiti mentalnog zdravlja a koja, kako ističe, nema ni strategiju.

"Ja sam apelovala da u Republici Srpskoj mora postojati strategija o zaštiti mentalnog zdravlja koja se provodi. Posljednje provođenje je bilo 2000. godine, kada su Šveđani došli i otvorili Centar za mentalno zdravlje u RS i BiH. Posljendji put smo se tada bavili mentalnim zdravljem, i to su se ljudi iz inostranstva bavili. Mi se nismo bavili PTSP-om, ratnim vojnim veteranima, porodicama. Sada imamo transgeneracijski PTSP, imamo djecu koja pričaju o ratu i imaju traumu rata da nisu bili ni rođeni u tom ratu. Sve su to posljedice po mentalno zdravlje," kategoričane je Stančićeva.