ADVERTISEMENT

Lideri obično izražavaju "žaljenje" ili se distanciraju od odgovornosti. Pezeshkian je, umjesto toga, direktno priznao da su susjedne zemlje bile mete i izjavio da je iranskim snagama sada naređeno da prestanu sa udarima na njih, osim u slučaju da napadi na Iran potiču sa njihove teritorije.

"Smatram neophodnim da se izvinim susjednim zemljama koje su napadnute", rekao je on. "Nemamo namjeru da vršimo invaziju na susedne države".

To otvara prvo pitanje - da li je ovo bilo iskreno izvinjenje i zašto baš sada?

Jedna mogućnost je da prelazno rukovodstvo pokušava da obuzda širenje regionalnih posljedica sukoba.

Neke zemlje u regionu našle su se u unakrsnoj vatri nakon udara koje su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli u subotu, 28. februara.

Pezeshkian je sugerisao da su ovi napadi izvršeni pod instrukcijama "pucaj po sopstvenom nahođenju" nakon što je početni talas udara ubio visoke iranske komandante i poremetio centralne komandne strukture.

Kroz ovo izvinjenje, on možda pokušava da signalizira da Teheran ne želi da eskalira rat u širi regionalni sukob.

Ova poruka takođe implicitno priznaje političku realnost - čak i ako su neke susjedne zemlje dozvolile američkim snagama da djeluju iz baza na njihovoj teritoriji, Iran rizikuje dalju izolaciju ako ih otvoreno napada.

Međutim, da li će se izvinjenje pretočiti u konkretnu politiku, mnogo je manje jasno.

Izvještaji iz regiona ukazuju da napadi povezani sa Iranom ili njegovim snagama još nisu prestali. Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati su u subotu popodne saopštili da su presreli rakete koje su bile usmjerene na njih.

Ukoliko se ovakvi napadi nastave, to otvara dublje pitanje o kontroli unutar iranske podijeljene liderske strukture.

Od prvog talasa napada u kojem su ubijene ključne figure, uključujući vrhovnog vođu ajatolaha Alija Khameneija, donošenje odluka prešlo je na prelazni liderski savjet. U teoriji, ta struktura daje ličnostima poput Pezeshkiana veći uticaj nego što su ga imali ranije pod sistemom u kojem je dominirao jedan vrhovni autoritet. U praksi, međutim, sposobnost kontrole moćnih vojnih i bezbjednosnih institucija, poput Revolucionarne garde, ostaje neizvjesna.

Ako se udari povezani sa Iranom na susjedne države nastave uprkos predsjednikovoj izjavi, to bi sugerisalo ili prekide u komunikaciji ili otpor frakcija koje nisu spremne da smanje intenzitet sukoba.

Tvrdokorni elementi unutar bezbjednosnog establišmenta dugo su tvrdili da je regionalni pritisak najjače iransko sredstvo odvraćanja protiv američke i izraelske vojne moći.

Domaće reakcije takođe odražavaju tu tenziju. Neki tvrdolinijaši su već kritikovali Pezeshkianove izjave kao slabost.

Trenutni politički trenutak u Iranu je neobičan: nekoliko najmoćnijih tvrdokornih figura na vrhu sistema je nestalo, ali mnogi niži zvaničnici i komandanti ostaju duboko sumnjičavi prema bilo kakvom pomirljivom tonu.

Za njih, izvinjenje stranim vladama rizikuje da izgleda kao kapitulacija u trenutku nacionalne krize.

Van Irana, reakcija je oblikovana sasvim drugačijim narativom. Donald Trump je brzo na mreži Truth Social izjavio da se Iran "izvinio i predao" svojim susjedima, tvrdeći da ovaj potez dokazuje da američki i izraelski vojni pritisak djeluje.

Ovaj jezik takođe otkriva kako Vašington može tumačiti signale iz Teherana. Trump je više puta insistirao da je jedini prihvatljiv ishod "potpuna predaja" Irana.

Taj zahtjev stvara diplomatski paradoks.

Istorijski gledano, zemlje rijetko prihvataju bezuslovnu predaju samo pod vazdušnim kampanjama, bez obzira na intenzitet bombardovanja, piše BBC. Bez kopnenih snaga, iznuđivanje takvog ishoda je izuzetno teško.

Tumačenje Pezeshkianovog izvinjenja kao oblika kapitulacije moglo bi stoga poslužiti kao politički most za Vašington: način da se proglasi napredak bez formalnog odustajanja od zahtjeva za predajom.

Za Pezeshkiana i prelazni liderski savjet, računica može biti drugačija.

Postizanje primirja sada moglo bi stabilizovati situaciju prije nego što se pojavi novi stalni lider. Ako bi sljedeća figura koja će dominirati iranskim političkim sistemom bila tvrdokorni sveštenik, izgledi za diplomatiju mogli bi postati još suženiji.

Ta mogućnost otvara još jedno strateško pitanje: da li se Pezeshkian pozicionira kao ličnost s kojom se može pregovarati, vrsta pragmatičnog lidera sa kojim bi zapadne vlade možda radije imale posla?

U svom obraćanju, on je pokušao da balansira između prkosa i otvorenosti, odbacujući predaju dok istovremeno signalizira uzdržanost prema susjednim državama.

Istovremeno, borba za buduće rukovodstvo Irana već počinje da poprima oblik.

Različite političke i vjerske ličnosti, kao i komandanti unutar IRGC-a (Revolucionarne garde) i bezbjednosnih snaga, mogu vidjeti trenutnu krizu kao priliku da ojačaju svoju poziciju. Neki pozivaju Skupštinu stručnjaka da brzo djeluje i izabere sljedećeg lidera.

Ako Pezeshkian ne uspije da obezbijedi stabilnost ili uspostavi kontrolu nad oružanim snagama, rivali bi mogli tvrditi da je potreban čvršći pristup.

Za sada, neposredni test leži izvan granica Irana.

Do sada su mnoge susjedne zemlje reagovale oprezno ili su ostale nijeme, čekajući da vide da li će izvinjenje dovesti do stvarnih promjena na terenu.

Izrael, koji sukob vidi kao rijetku šansu da oslabi ono što smatra dugoročnom prijetnjom Irana, možda će biti manje sklon da poruku tumači kao iskren korak ka deeskalaciji.

Dvosmislenost može biti namjerna.

Pezeshkianovo izvinjenje ostavlja prostor za nekoliko tumačenja: iskren pokušaj smirivanja regionalnih tenzija, taktički potez za kupovinu vremena prelaznom rukovodstvu Irana, ili početni signal političkog repozicioniranja unutar samog Teherana.

U sukobu koji je oblikovan podjednako unutrašnjim borbama za moć koliko i spoljnim ratom, to može biti sve troje odjednom, zaključuje BBC u svojoj analizi.