ADVERTISEMENT

Euronews: Koliko je gorivo danas u Hrvatskoj, ima li nestašica?

Koliko znam u Hrvatskoj nema nestašice. Vlada je uvela regulirane cijene goriva, osim na autoputevima gdje se pretpostavlja da će biti velik broj stranih državljana i vlada tako želi izbjeći da stranci kupuju u Hrvatskoj gorivo pod subvencioniranim cijenama.

Koliko znam, postoje ograničenja u pogledu količine koju jedna osoba može kupiti. To je za velike kamione, velike potrošače, 500 litara, ali nema pojava da na benzinskim crpkama ne bi bilo goriva.

Euronews: Da li je realno da Hormuški moreuz ostane u rukama Teherana nakon svega? Između ostalog, da li bi to bio poraz Trumpa? SAD su dale 15 uslova za kraj sukoba. Kako to komentirate?

Zapravo, suočeni smo sa vrlo zamršenom situacijom, koja je posljedica Izraelsko-američke agresije na Iran i iranskog odgovora na tu agresiju. Očito je da predsjednik Trump nije imao u vidu sve moguće posljedice napada na Iran i sad se s tim posljedicama suočava cijeli svijet. Teško je danas, s obzirom na oskudne informacije i na proturječne informacije, predviđati kad će i na koji način ta kriza biti riješena.

Svi bi bili zadovoljni da se postigne neki dogovor koji bi jamčio slobodan prolaz kroz taj tjesnac, ali dok s jedne strane predsjednik Trump uvjerava da se vode produktivni pregovori, s druge strane Iran poručuje da nikakvih pregovora nema. Tako da je vrlo, vrlo teško predvidjeti ishod.

Kad je predsjednik Trump uvidio da je njegova najava uništenja iranske energetske infrastrukture dovela do poremećaja na burzama, on je odmah dao suprotnu izjavu o tome da se vode pregovori i da će sve biti rješeno. Reakcija na burzama je bila pozitivna, ali i ta reakcija je zapravo zasnovana ne na realnim događajima, nego na očekivanjima da će se dogoditi ono što je predsjednik Trump najavio.

Tako da mislim da trenutno nema uvjerljivih razloga za optimizam. Što znači da možemo očekivati dalje povećanje cijena goriva i inflaciju kao logičnu posljedicu toga.

Euronews: SAD planiraju rasporediti dodatnih 3.000 vojnika na Bliski istok, javlja Wall Street Journal. Trump kaže da je pobijedio, pojedini da on samo traži samo elegantan način da proglasi pobjedu i izađe iz svega? Kako to komentarišete?

Meni se čini da su te interpretacije koje govore o namjeri predsjednika Trumpa da neovisno o tome što se doista događa na terenu, proglasi pobjedu, tačne. Ja mislim da je predsjednik Trump ušao u rat bez ulazne strategije i trenutno se nalazi u bezizlaznoj situaciji.

Ne vjerujem da bi on želio angažirati komandose i kopnenu vojku u toj operaciji u Iranu, jer bi to otvorilo perspektivu dugoročnog ratovanja sa zapravo neizvijesnim ishodom. A kad god u bitkama ginu američki vojnici, to je na svaku vladu SAD vrlo velik pritisak. Tako da pretpostavljam da ovi manevri dovlačenja novih snaga trebaju poslužiti kao pritisak na Iran.

Ali s druge strane čini se da oni koji računaju da će taj pritisak donijeti rezultate, da zanemaruju recentno iskustvo. Predsjednik Trump je najprije inicirao pregovore očekujući da će rezultat pregovora biti kapitulacija Irana. Nije se dogodilo. Onda je prijetio upotrebom vojske očekujući da će Iran popustiti. Nije se dogodilo. Onda je angažirao veliku vojsku nadajući se da će sama činjenica da je toliko velika vojska na putu prema Mediteranu djelovati na iranski režim. Ni to se nije dogodilo. Na koncu su Izrael i Amerika napali Iran i Izrael je ubio iranskog vrhovnog vođu i niz drugih zapovjednika očekujući da će doći do promjene režima u Iranu. To se nije dogodilo.

A ove posljednje izjave glasnogovornika iranske vojske govore da je zapravo pozicija iranske vlasti još u većoj mjeri radikalna nego je bila prije, a to uopće nije iznenađujuće. Jer ako pokušamo razumijeti iransku stranu, onda moramo uzeti u obzir da su oni prošle godine pristali na pregovore koje je inicirala Amerika i da su Izrael i Amerika usred pregovora napali Iran. Sad se dogodilo isto. Pregovore je inicirala Amerika. Usred pregovora Amerika je napala Iran.

Što pripadnici vlasti u Iranu mogu očekivati od Amerike? Mogu očekivati da ako krenu u nove pregovore, da će Amerika intenzivirati te napade ili da će angažirati još neku državu koja će s njom napasti Iran. S druge strane, oni koji odbijaju pregovarati su potencijalna meta izraelskih atentata. Dakle, iransko rukovodstvo je stavljeno u situaciju u kojemu je jedina opcija borba za opstanak do kraja. Amerikanci, nakon ovog iskustva, kao pregovor u partnerima ili kao partner u bilo kakvom dogovoru, više nisu vjerodostojni. Osobito sa iranskog stajališta.

Euronews: Zahtjevi SAD-a prema Iranu su sljedeći. Uništenje nukularnog programa bez novog obogaćivanja uranijuma na iranskoj teritoriji, predaja postojećih zaliha od oko 450 kg uranijuma obogaćenog do 60%, prestanak finansiranja regionalnih proksija, otvaranje Hormuškog moreuza, ograničenje raketnog programa. Da li je to po vama prihvatljivo za Teheran?

To za Teheran nije prihvatljivo. Zato što je cijelu tu novu krizu sa iranskim nukularnim programom izazvao predsjednik Trump. 2018. godine, u svom prvom mandatu, on je donio odluku da Amerika izađe iz ovog programa kontrole iranskog nukularnog programa i da ponovno uvede sankcije Iranu. Premda su i Međunarodna agencija za atomsku energiju i CIA su izvijestile da Iran poštuje svoje obaveze. Jedino je premijer Netanyahu predsjedniku Trumpu govorio da Iran ne poštuje obaveze. Dakle, krizu je inicirao predsjednik Trump, istupajući iz tog programa nadzora iranskog nukularnog programa.

Za sad je retorika ovog ostatka iranskog rukovodstva vrlo radikalna, ali iako ne postoje izravni pregovori između Amerike i Irana, činjenica da se putem posrednika ipak neke poruke razmjenjuju, možemo očekivati da bi Iran bio spreman prihvatiti neku vrstu nadzora nad tim obogaćenim uranom. Ali u okolnostima u kojima Izrael napada Iran, u okolnostima u kojima je jasno da Izrael ima nukularnu bombu, da Izrael ima teritorijalne ambicije i aspiracije prema susjednim državama, i u okolnostima u kojima je jasno da je za Izrael, što se tiče Irana, zadovoljavajuća jedino situacija u kojoj je u Teheranu marionetski režim koji će slušati Izrael, u takvim okolnostima jasno je da Iran ne može prihvatiti ove prijedloge. To su prijedlozi koji se svode na to da Izrael bude neupitna regionalna sila koja će svim susjednim državama, a osobito Iranu, određivati unutrašnju gospodarsku, vanjsku i sigurnostnu politiku. To je politika ograničavanja suvereniteta. Nijedna vlada koja još uvijek kontrolira kakve takve resurse neće pristati na takve uvjete.

Euronews: Prema diplomatskim izvorima do kojih je došao Reuters, iranska prekovaračka pozicija dodatno se učvrstila od početka rata, a Revolucionarna garda ima sve veći utjecaj na odlučivanje. U potencijalnim razgovorima sa SAD-om, Iran bi navodno tražio garancije protiv buduće vojne akcije, nadoknadu za ratne gubitke kao i formalnu kontrolu nad Hormuškim oreuzom, naveli su isti ti izvori. Kako vama djeluju ovi navodi?

Očito da je ta pregovaračka pozicija potpuno neuskladiva sa američkim prijedlogom s porazuma od 15 očaka. Amerikanci očekuju kapitulaciju Irana i ako bi bio potpisan taj američki prijedlog, to bi doista značilo kapitulaciju Irana i sankcije protiv takvog novog režima koji je kapitulirao ne bi imale više nikakvog smisla.

Obećanje o ukidanju sankcija nakon potpisivanja kapitulacije je zapravo isprazno obećanje, a pozicija Irana se zapravo svodi na to da Amerika i Izrael priznaju da su odgovorni za agresiju, da priznaju da nisu uspjeli, da priznaju poraz, da plate ratnu štetu Iranu i da će Iranci dalje kontrolirati Hormuški moreuz. Sve to zajedno jasno govori da zapravo nema minimalne zajedničke platforme na temelju koje bi pregovori bili mogući.

Euronews: Po vama, kako će se sve okončiti na Bliskom Istoku i kada? Daje li Izrael signale?

Doista je teško odgovoriti na to pitanje. Ja mislim da će predsjednik Trump, kad njemu bude odgovaralo, proglasiti pobjedu neovisno o tome što se doista događa na terenu. S druge strane, premijer Netanyahu ima vrlo jasnu strategiju. To je uspostava marionetskog režima u Teheranu, to je trajna aneksija Zapadne obale, trajna aneksija Golanske visoravni i aneksija južnog Libanona uz možda još poneku teritorijalnu aspiraciju Izraela.

Pristup premijera Netanyahua je takav da je Izrael siguran samo ako apsolutno dominira nad svim državama u regiji. I zbog toga mislim da ako predsjednik Trump doista proglasi pobjedu, a da stvarne pobjede nema, da će to značiti produženje krize. Vrlo vjerojatno sa odgođenim učincima dok se režim u Teheranu ne oporavi, dok ne bude opet osposobljen za proizvodnju i raketa i drugih ratnih sredstava.

Dakle, primirje bi Iranu nedvojbeno koristilo, ali i službena pozicija Irana da oni ne prihvaćaju primirje, nego traže takav mir u kojem će Iran i Amerika priznati da su poraženi. A mislim da to nije realno očekivati. Dakle, možemo i dalje očekivati nestabilne prilike na Bliskom istoku.

Euronews: Tema koja je pala u drugi plan jeste Ukrajina. Rusija trenutno drži oko 20% ukrajinskog teritorija, uključujući i enaktirani poluotok Krim. Washington je navodno sugerirao da bi Kijevu mogao pružiti sigurnostne garancije, ali isključivo pod uslovom da povuče svoje snage iz Donbasa. Da li trenutno Zelenski sam, što u ovom slučaju može Europa, i da li se iz ove cjeloukupne priče i cjeloukupnog procesa povlače Sjedinjene američke države da bi se fokusirale na rat na Bliskom istoku?

 Za sad se Amerikanci još nisu povukli, ali sasvim sigurno dio resursa koji bi mogao biti prodan Ukrajini će biti potrošen u ratu protiv Irana. Predsjednik Zelenski nije sam, jer ima čvrstu podršku evropskih saveznika, ali pomoć koja je do sad stizala Ukrajini je upitna, jer ta pomoć je najvećim dijelom bila sastavljena od američkog oružja koje su Evropljani kupovali i poklanjali Ukrajini.

S druge strane, taj kredit od 90 milijardi eura je zaustavljen zahvaljujući vetu Mađarske. Tako da je pozicija predsjednika Zelenskog jako nepovoljna. On je u prevelikoj mjeri ovisan o tome što će odlučiti njegovi saveznici - s jedne strane Amerika, s druge strane Evropa.

Ali i dalje Rusi i Amerikanci pregovaraju o tome kakvo će biti rješenje za Ukrajinu. A ono što može proisteći iz američko-ruskih pregovora sasvim sigurno nije za Ukrajinu povoljno rješenje. Postoji indicije da se ukrajinska vlast se pomirila s tim da će morati dati neke teritorijalne ustupke Rusiji, a zauzvrat dobiti čvrsta sigurnosna jamstva i izdašnu pomoć u obnovi Ukrajine.

Ali čini se da ukoliko Ukrajina stvara prepreke tom mogućem postizanju sporazuma, da u jednakoj mjeri to čini i Rusija. Jer predsjednik Putin procjenjuje da bi možda u dogledno vrijeme Rusija mogla ostvariti neki veći vojni uspjeh, pa ne bi htio potpisati mirovni sporazum prije nego što postigne taj uspjeh