Evropa je znala da bi ovo moglo da se dogodi. Nedjeljama su lideri posmatrali jačanje prisustva američke vojske na Bliskom istoku. Slušali su prijetnje administracije Donalda Trumpa Teheranu: Odustanite od svih nuklearnih ambicija – ili ćete snositi posljedice. Ali otkako je prije tri dana započeo američko-izraelski napad na Iran, ovaj kontinent u najboljem slučaju djeluje nekoordinisano, ako ne i podijeljeno i očigledno bez stvarnog uticaja, zahvaćen vrtlogom događaja, piše BBC.
ADVERTISEMENT
Svaka evropska zemlja razumljivo je zabrinuta za svoje građane u regionu – da li i kako bi trebalo da budu evakuisani, što bi ukupno moglo da obuhvati desetine hiljada ljudi.
Evropske vlade takođe brinu o tome kakav bi uticaj kriza na Bliskom istoku mogla da ima na potrošače kod kuće. Na primjer, na cijene energenata i hrane. Cijene gasa u Evropi naglo su porasle do nivoa kakav nije viđen od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine.
Politički gledano, Evropa očigledno ima poteškoća da pronađe jedinstven glas usred brzih i vrtoglavih dešavanja na Bliskom istoku.
Tri najveće sile kontinenta – Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo – uspele su tokom vikenda da izdaju zajedničko saopštenje, upozorivši Iran da su spremne na "odbrambene mjere" kako bi uništile njegovu sposobnost lansiranja projektila i dronova, ukoliko Teheran ne obustavi svoje "neselektivne napade".
Od tada je Ujedinjeno Kraljevstvo pristalo na američki zahtjev da se dvije britanske vojne baze koriste za "odbrambene" udare na iranske raketne položaje – iako je predsjednik Donald Trump kritikovao London da nije bio aktivniji. Francuska jača svoje prisustvo na Bliskom istoku nakon što je iranski napad pogodio francusku bazu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dok Njemačka poručuje da su njeni vojnici spremni za "odbrambene mjere" ukoliko budu napadnuti, ali da se ništa više od toga ne planira.
Sve tri zemlje uzdržale su se od dovođenja u pitanje zakonitosti američko-izraelskih napada prema međunarodnom pravu. Preispitivanje Vašingtona takođe je bilo upadljivo odsutno u nizu objava koje je na društvenim mrežama postavila visoka predstavnica EU za spoljnu politiku Kaja Kallas.
"Jedan od ključnih faktora za sve ove evropske lidere jeste da ne otuđe Donalda Trumpa. Oni se očajnički nadaju da događaji na Bliskom istoku neće postati još jedna distrakcija za američkog predsjednika, koja bi ga – ponovo – odvratila od angažovanja u pronalaženju održivog rešenja za drugi sukob, ovaj na njihovom sopstvenom kontinentu: u Ukrajini", navodi BBC.
Da li nejasnoća nekih vodećih evropskih sila oko zakonitosti nedavnih američkih akcija — na primjer u Iranu ili Venecueli — doprinosi zamućivanju slike? Često se govori da je ovo Evropa zajedničkih vrijednosti, koja poštuje međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Ali šta su tačno ta pravila?
Premijer Španije kaže da je njegov stav jasan. Pedro Sanchez je na društvenim mrežama naveo:
"Možete biti protiv jedne vlasti, kao što je iranski režim i istovremeno biti protiv neopravdane i opasne vojne intervencije izvan međunarodnog prava", poručio je Sanchez.
Nekoliko američkih vojnih aviona napustilo je Španiju u ponedjeljak nakon što je Madrid saopštio da te baze ne mogu biti korišćene za napade na Iran.
U međuvremenu, Evropska unija je djelovala sasvim nekordinisano. Zajednička izjava ministara spoljnih poslova zemalja članica ostala je na pozivu na maksimalnu uzdržanost i poštovanje međunarodnog prava, ali nije otvoreno tražila promjenu režima u Iranu — dok je Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, upravo to izjavila u objavi na društvenim mrežama:
"U Iranu je hitno potrebna kredibilna tranzicija".
Nuklearna prekretnica
Godina 2026. zaista je bila puna previranja: Venecuela, Grenland i Iran. Evropa se suočava sa ekspanzionističkom Rusijom na svojim granicama, ekonomski agresivnom Kinom i saveznikom iz Vašingtona koji postaje sve nepredvidiviji.
U ponedjeljak je predsjednik Emmanuel Macron najavio da će Francuska promijeniti svoju nuklearnu doktrinu i povećati broj nuklearnih bojevih glava, jer su, kako je rekao, "naši konkurenti evoluirali, kao i naši partneri".
Rusija raspolaže najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu, Kina brzo širi svoje kapacitete, dok su Sjedinjene Države – druga najveća nuklearna sila na svijetu, odmah iza Rusije – decenijama pružale Evropi nuklearni kišobran, ali su promjene u prioritetima u Vašingtonu zabrinule Evropljane.
Švedska, Njemačka i Poljska su se direktno obratile Francuskoj tražeći širu evropsku zaštitu, pored zaštite koju već NATO saveznicima pruža Ujedinjeno Kraljevstvo, jedina druga nuklearna sila u Evropi.
NATO pokušava da ublaži problem tako što nastoji da upravlja odlukama o nabavci oružja kod svojih 32 članice, ali je problem u tome što su smjernice odbrambenog saveza samo dobrovoljne. Sve članice NATO (osim Španije) popustile su prošle godine pritisku Donalda Trumpa i saglasile se da povećaju izdvajanja za odbranu. Ali podjednako je važno i da li se taj novac potom troši efikasno.
Instinkt većine nacionalnih vlada je da štite sopstvenu odbrambenu industriju, čak i nauštrb svojih susjeda. Francuska je često optuživana za to, navodi BBC.
Prioriteti oblikovani istorijom
Kako se događaji na Bliskom istoku razvijaju i postaju sve jasniji, svaka zemlja na ovom kontinentu ima svoje prioritete, snage i slabosti, oblikovane njenom istorijom i brigama birača.
Činjenica da je Njemačka ove nedjelje morala vrlo jasno da naglasi da ne planira da pojačava svoje vojne snage na Bliskom istoku, a kamoli da učestvuje u bilo kakvoj ofanzivnoj akciji, proizilazi iz toga što su Nijemci i dalje vrlo oprezni kada je u pitanju sukob, uglavnom zbog prošlosti svoje zemlje.
"Sjetimo se kako je Njemačka na početku bila ismijavana i kritikovana na međunarodnom nivou zbog sporog slanja tenkova u Ukrajinu nakon što je Rusija prije četiri godine započela sveobuhvatnu invaziju. Tadašnji njemački kancelar Olaf Scholz uopšte nije bio nezadovoljan što su ga njemački mediji nazvali Friedenskanzler (Kancelar mira). Veliki dio njemačkog društva u početku se duboko ne slaže sa idejom da njemačko naoružanje ponovo može biti usmjereno protiv Rusa, kao što je to bio slučaj tokom dva svjetska rata prošlog vijeka", navodi BBC.
Ipak, uzimajući u obzir nacionalne osjetljivosti, nova njemačka vlada pod vođstvom Friedricha Merza kreće se u potpuno drugom pravcu. Sada je najveći pojedinačni donator vojne pomoći Ukrajini.
Kao i ostatak Evrope, Njemačka se decenijama oslanjala na Sjedinjene Države za svoju bezbjednost. Ali, pošto je administracija Donalda Trumpa insistirala da Evropa sada preuzme lavovski dio sopstvene odbrane, Njemačka planira da do 2029. godine troši više na svoj odbrambeni budžet nego Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno, prema podacima NATO-a.
Njemačka takođe želi da izgradi najveću konvencionalnu vojsku u Evropi – i 80 godina nakon Drugog svjetskog rata, sa Njemačkom čvrsto ukorijenjenom u NATO i EU, druge evropske sile pozdravljaju njemačku vojnu inicijativu, umjesto da djeluju prijeteće prema njoj.
Premijerka Italije, sa druge strane, mora da izvodi izuzetno složen ples – između mišljenja italijanskih birača i onoga što ona smatra da je u najboljem interesu njene zemlje i njenih ličnih interesa na svjetskoj sceni. Do sada je Giorgija Meloni držala vrlo nizak profil povodom američko-izraelskih napada na Iran. Ona je jedna od rijetkih lidera u Evropi koja ima zaista blizak odnos sa Donaldom Trumpom.
Kao treća po veličini ekonomija na kopnu Evrope, očekivalo bi se da Italija igra istaknutu ulogu u kontinentalnoj bezbjednosti. Ali do nedavno, svrstavana je među zemlje sa najmanjim izdacima za odbranu u Evropi. Da biste to shvatili, morate da pogledate italijansku istoriju.
Italija je ujedinjena tek 1861. godine. Prije toga, smatrana je "bojištem Evrope", a strane sile su više puta iskorišćavale njene teritorije. Italijani su naučili da se oslanjaju i vjeruju samo veoma malom broju ljudi, a ne "državi", da brinu o njima.
Italija se istakla u zapadnoj Evropi kada je Rusija započela svoju sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu. Bila je jedina zemlja u kojoj je, od samog početka, većina stanovništva bila protiv slanja oružja u pomoć Kijevu.
Italijani su govorili da saosjećaju sa Ukrajincima, ali su mnogi dovodili u pitanje učešće Italije u sukobu. Jednostavno nisu vjerovali svojoj vladi da će ih zaštititi od posljedica, poput rasta cijena energenata ili mogućih odmazdi Rusije.
Četiri godine kasnije, samo 15 odsto Italijana smatra da EU i SAD treba da nastave da naoružavaju Ukrajinu dok ruske snage ne budu protjerane, prema podacima Instituta za proučavanje međunarodne politike.
Zbog toga se premijerka Italije, koja odlučno podržava Ukrajinu, nalazi u veoma neugodnoj poziciji. Njene velike obaveze prema međunarodnim saveznicima u oblasti odbrane nisu u skladu sa stavom većine italijanskih birača. Većina Italijana se takođe protivi obećanju Giorgije Meloni svom prijatelju u Bijeloj kući da značajno poveća izdvajanja za odbranu.
Ad-hoc koalicije
Teškoće u djelovanju "kao jedno", što ponovo vidimo u slučaju Bliskog istoka, dovode do stvaranja manjih ad-hoc koalicija zemalja koje se okupljaju radi međusobne koristi oko različitih pitanja: zajednički projekti nabavke oružja, kao što je nedavni Britansko-norveški odbrambeni pakt za praćenje ruskih podmornica u sjevernom Atlantiku, ili Koalicija voljnih za Ukrajinu, predvođena Velikom Britanijom i Francuskom, na primer.
Sve češće ove "evropske" ili zapadne alijanse uključuju i tzv. istomišljenike van kontinenta, kao što su Kanada, ali i Južna Koreja i Japan, koji se takođe sve češće uključuju u NATO vojne vježbe.