Postoje trenuci u istoriji kada mastilo na papiru postane bezvrijedno pred barutom u vazduhu. Zatvaranjem Hormuškog moreuza, Iran, SAD i Izrael prešli su granicu sa koje nema povratka za pregovarački sto. Ovo nije samo vojni sukob – ovo je krah globalnog poretka u kojem je dijalog bio bar prividna opcija. Sada, dok se cijene nafte otimaju kontroli, a radari bilježe nove salvate, jedini preostali jezik je onaj koji se ispisuje vatrom i čelikom. Diplomatija nije samo podbacila, ona je položila oružje pred hukom rata koji više ne priznaje kompromis.
ADVERTISEMENT
Američki predsjednik Donald Trump najavio je "masivnu" vazdušnu kampanju protiv Irana, nagovještavajući stravičan rat koji bi mogao da traje nedjeljama.
I kada su američki i izraelski lovci, bombarderi i razarači izveli udare na Iran, Teheran je brzo pokrenuo odmazdu. Trump nije krio da je cilj Vašingtona i Tel Aviva promjena režima u Iranu.
"Nulti dan": Pakao sa neba i mora
Napad Amerike i Izraela počeo je, po srednjeevropskom vremenu, u noći sa subote na nedjelju, rano ujutru. Prvo su se oglasili američki razarači klase "Arli Berk", lansirajući rojeve krstarećih raketa "Tomahavk" koje lete nevjerovatno nisko kako bi izbjegle radare i "oslijepile" iransku protivvazdušnu odbranu, prije svega moćne ruske sisteme S-300 i S-400.
Kada "Tomahavci" probiju štit, nastupaju nevidljivi bombarderi B-2 "Spirit". Njihov zadatak je onaj najteži i najrazorniji: bacanje gigantskih "razbijača bunkera" (bombe GBU-57), teških čak 14 tona, direktno na podzemna iranska nuklearna postrojenja i komandne centre. Ove kataklizmične bombe, vođene GPS-om, napravljene su da probiju preko 60 metara armiranog betona i zemlje, izazivajući svojevrsni mini-zemljotres.
Nakon njih, u napad kreću "bombe na točkovima" - eskadrile moćnih lovaca F-15, zadužene za lov na iranske mobilne raketne lansere, praćene mrežom najmodernijih stelt aviona F-35 i F-22 koje djeluju iz savezničkih baza širom regiona. Poruka Bijele kuće bila je nemilosrdna: "uništićemo njihove rakete i sravnićemo nuklearnu industriju sa zemljom".
Iran, kontranapad i tajni adut
Međutim, Iran se spremao baš za ovakav scenario. Glavna taktika iranske armije bila je udar na američke vojne baze u regionu, ispaljivanjem balističkih raketa i rojeva dronova u cilju preopterećenja PVO sistema.
Tajni adut Irana leži u nevjerovatnoj brutalnosti ove taktike, a Pentagon zna gorku istinu: Amerika i njeni saveznici nisu u potpunosti spremni za ovakve masovne, saturacione napade, dok su zalihe preskupih odbrambenih raketa već kritično niske i mogle bi biti zbrisane u kratkom roku. Iranska državna agencija je podijelila snimke ispaljivanja balističkih raketa i najavila jasan cilj odmazde: svaka baza u regionu koja pomaže Americi ili Izraelu mora da gori. Pod udarom su se našle američke trupe i postrojenja u Kataru, Kuvajtu, Bahreinu i Emiratima.
Blok: Iran i "Osovina otpora"
Iran se oslanja na svoju mrežu regionalnih saveznika, iako su mnogi od njih oslabljeni prethodnim izraelskim vojnim operacijama.
Hezbolah (Liban): Uprkos velikim gubicima u prethodnim godinama, i dalje pozivaju na otpor protiv "američko-izraelske agresije".
Huti (Jemen): Proglasili su stanje visoke pripravnosti i nastavili napade u Crvenom moru kao vid podrške Iranu.
Hamas (Gaza): Izrazio je punu solidarnost s Iranom, pozivajući muslimanski svijet na jedinstvo.
Pro-iranske milicije u Iraku i Siriji: Aktivno napadaju američke baze u regiji kao odmazdu.
Globalne sile "verbalno" uz Iran (Diplomatska i ekonomska podrška)
Iako ne šalju vojsku, ove zemlje oštro kritikuju poteze SAD-a i Izraela:
Kina: Peking je jasno stao uz Iran, naglasivši da podržava "teritorijalni integritet i nacionalno dostojanstvo Irana" te optužio SAD i Izrael za namjerno podsticanje rata.
Rusija: Osuđuje napade kao kršenje međunarodnog prava i održava blisku saradnju s Teheranom, posebno u sferi odbrane.
Turska: Predsjednik Erdogan je napade nazvao "jasnim kršenjem međunarodnog prava".
Arapske zemlje Zaljeva
Zemlje poput Saudijske Arabije, UAE, Katara i Kuvajta nalaze se u "noćnoj mori".
One su formalni saveznici SAD-a i u njima se nalaze američke baze.
Međutim, Iran je već izveo uzvratne udare na infrastrukturu u ovim zemljama (aerodromi u Dubaiju i Kuvajtu) kako bi ih kaznio zbog saradnje s Amerikom.
Većina ovih zemalja pokušava ostati neutralna, strahujući od potpunog uništenja svoje ekonomije i naftnih postrojenja.
Zatvoren Hormuški moreuz
Hormuz nije običan prolaz, to je najuže grlo svjetske energetike. Širok je svega 33 kilometra, ali kroz njega prolazi 21 milion barela nafte dnevno (oko 21% ukupne svjetske potrošnje), jedna trećina ukupnog svjetskog tečnog prirodnog gasa (LNG), te skoro sav izvoz iz Iraka, Kuvajta, Katara i UAE, kao i veliki dio saudijske nafte.
Eksplozija cijena: "Scenario sudnjeg dana"
Zatvaranje moreuza (bilo minama, potopljenim brodovima ili obalnim raketama) izaziva trenutni šok:
Nafta preko 120-150 dolara: Analitičari procjenjuju da bi cijena barela mogla skočiti za 50 odsto u prvoj sedmici. To bi dovelo do rekordnih cijena goriva na pumpama širom Evrope i Amerike.
Logistički kolaps: Brodovi koji su već u Persijskom zalivu ostaju zarobljeni. Osiguravajuće kuće povlače polise, što praktično zaustavlja sav pomorski saobraćaj u tom dijelu svijeta.
Svi gube
Zatvaranje moreuza je mač sa dvije oštrice.
Za Iran: To je čin očajnika. Zatvaranjem moreuza Iran odsijeca i sopstveni izvoz nafte (uglavnom u Kinu), što znači ekonomsko samoubistvo, ali i direktan poziv na totalni rat sa SAD-om.
Za Kinu: Najveći kupac nafte iz ovog regiona je Kina. Blokada Hormuza bi mogla natjerati Peking da se umiješa, bilo diplomatski da pritisne Teheran, bilo vojno da osigura svoje energetske rute.
Ključni rizik u narednim danima
Najveća opasnost je totalni regionalni rat. Ako SAD i Izrael nastave sa udarima na Teheran, Iran je zaprijetio da će "zapaliti cijelu regiju".
Aktuelni sukob između SAD-a, Izraela i Irana označava kraj ere 'hladnog rata' na Bliskom istoku i početak direktnog vojnog sučeljavanja s nesagledivim posljedicama. Dok Izrael nastoji trajno neutralisati nuklearnu prijetnju, a SAD redefinisati svoju dominaciju u regionu, Iran pokazuje da neće pasti bez otpora koji bi mogao destabilizovati svjetsku ekonomiju. Ishod ove krize neće odrediti samo mapu Bliskog istoka, već i globalnu arhitekturu moći u narednim decenijama.
Svijet s nevjericom posmatra nebo iznad Teherana i Tel Aviva, svjestan da je diplomatija ustupila mjesto balističkim projektilima. Granica između ograničene vojne operacije i totalnog regionalnog rata nikada nije bila tanja. U trenutku kada su sve karte na stolu, jedino je sigurno da pobjednika u klasičnom smislu neće biti — samo različiti stepeni razaranja koji će oblikovati generacije koje dolaze.