ADVERTISEMENT

Sistem srednjooceanskih hrptova, dug oko 65.000 kilometara, označava granice na kojima se susreću Zemljine tektonske ploče. U tim dubinama, daleko od sunčeve svjetlosti, ogromne sile razdvajaju morsko dno, a u nastalu pukotinu prodire magma. Ona se zatim hladi i stvrdnjava, stvarajući novu koru. Na taj način nastalo je više od dvije trećine Zemljine površine.

Krajem februara 2024. godine tim naučnika, predvođen morskim geofizičarem Jean-Yvesom Royerom iz Francuskog nacionalnog centra za naučna istraživanja, postavio je podvodnu opservatoriju na Jugoistočnom indijskom hrptu, između Australije i Antarktika. Cilj je bio zabilježiti jednu od rijetkih, snažnih epizoda u kojima nastaje novo morsko dno.

Širenje morskog dna, naime, nije postepen proces. Tektonska napetost nakuplja se decenijama prije nego što se oslobodi u naglim, silovitim probojima koje istraživači nazivaju "kvantnim" događajima. Tim je postavio pet autonomnih hidrofona u nadi da će zabilježiti jednu takvu kataklizmu.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u aprilu 2024. godine, dogodilo se upravo ono čemu su se nadali – morsko dno se raspuklo.

"Sreća prati hrabre, kako se kaže", izjavio je Royer. "Nismo ni sanjali da ćemo zabilježiti ovako veliki događaj. Nadali smo se da ćemo izmjeriti barem postepeno rastezanje hrpta od nekoliko centimetara, ali smo umjesto toga svjedočili događaju kakav se dešava jednom u četrdeset godina i izmjerili pomjeranje od nekoliko metara."

Tokom 16 dana krajem aprila os hrpta je popustila, omogućivši nagomilanoj magmi da prodre u okeansku koru. Ogromne mase magme, poznate kao dajkovi, probile su se kroz koru za manje od dva sata, ubrizgavši u nju oko 150 miliona kubnih metara magme.

Širenje dajkova izazvalo je zemljotrese, aktiviralo dugo uspavane rasjede i ispraznilo rezervoar magme ispod hrpta.

"Posljedično, morsko dno iznad magmatske komore veoma se brzo urušilo", objasnio je Royer. Na kraju je lava izbila na samo morsko dno, uzrokujući dodatno slijeganje. "Ukupno se dno doline koja označava osu hrpta spustilo za 4,2 metra. Ovo je prvi put da je jedan takav 'kvantni' događaj širenja morskog dna posmatran iz sata u sat", dodao je.

Ovaj događaj bio je jasan dokaz da se morsko dno ne širi kontinuirano, već u ogromnim naletima. U svom vrhuncu hrbat se razdvajao brzinom od pet centimetara u minuti – gotovo pola miliona puta brže od dugoročnog prosjeka, koji iznosi oko 6,3 centimetra godišnje.

"Izmjerena horizontalna pomjeranja od dva do četiri metra odgovaraju periodu od 30 do 60 godina neprekidnog širenja tom prosječnom brzinom, što nam daje predstavu o tome koliko se često ovakvi 'kvantni' događaji ponavljaju", pojasnio je Royer.

Zahvaljujući ovom posmatranju, istraživači su konačno uspjeli riješiti i dugogodišnju zagonetku. Naučnici odavno znaju kojom se brzinom tektonske ploče razmiču, ali kada bi sabrali sva pomjeranja uzrokovana zabilježenim zemljotresima, rezultati se nikada nisu poklapali. Jednostavno nije bilo dovoljno zemljotresa da bi se objasnila stvarna brzina širenja.

Royer i njegove kolege otkrili su gdje je "nestao" ostatak pomjeranja. Iako su događaj pratili zemljotresi, njihovi modeli pokazali su da su se rasjedi pomjerili znatno više nego što su sami zemljotresi ukazivali. Većina kretanja dogodila se aseizmički – tiho, bez stvaranja snažnih seizmičkih valova.

Ova zapažanja pružaju ključnu referentnu tačku s kojom se sada mogu upoređivati seizmički podaci, pomažući naučnicima da bolje razumiju kako se okeansko dno širi čak i kada nemaju priliku da taj proces direktno posmatraju.

"Pokazali smo da je, uz malo sreće, ali i znanja, sada moguće mjeriti širenje morskog dna. To otvara nove horizonte za morske geofizičare", zaključio je Royer.

Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Nature.