Administracija Donalda Trumpa pokušava iskoristiti slabljenje Irana kako bi preoblikovala odnose na Bliskom istoku, ali je vojna intervencija malo vjerovatna zbog neizvjesnog ishoda, ocjenjuje Adis Maksić, profesor međunarodnih odnosa na Burch Univerzitetu u razgovoru za Euronews BiH.
ADVERTISEMENT
On ističe da Vašington trenutno računa na pritisak i pregovore kako bi Trump eventualni dogovor predstavio kao uspješniji od sporazuma iz 2015. godine, dok se paralelno nazire nova trka u nuklearnom naoružanju te agresivniji pristup SAD u zapadnoj hemisferi i na Arktiku.
“Nalazimo se u situaciji gdje administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa pokušava da iskoristi jednu priliku da potpuno preoblikuje Bliski istok i zbog toga smo vidjeli pritisak na Iran. Dakle, Iran je izgubio prvo vladu Bashara al-Assada u Siriji, tako da više nema tu vezu sa Hezbolahom, oslabile su te njihove jedinice koje su bile širom Bliskog istoka. Tako da je ta čitava mreža iranske podrške itekako oslabljena”, rekao je Maksić.
Međutim, navodi, ono što je problem za Trumpovu administraciju i za samog Trumpa koji preferira jako kratke intervencije koje proizvode brze rezultate, kao što smo vidjeli u Venecueli, Iran nije Venecuela. U slučaju Irana, nije jasno kako bi se ta eventualna intervencija završila, kaže Maksić.
“Zbog toga, mislim da je kalkulacija trenutno u Vašingtonu da se ide sa ovim pregovorima i da se pokuša da dođe do određenih popusta, ustupaka sa strane Irana, kako bi sam Donald Trump to predstavio tako kao da je on donio bolji sporazum nego što je to uradio Barack Obama, 2015. godine. Znamo da je Trumpu bitna ta percepcija poređenja sa drugim američkim predsjednicima”, kazao je Makisć za Euronews BiH.
On je rekao da se Iran neće direktno odreći obogaćivanja uranija za civilne svrhe. Takođe, dodaje, ono što se može očekivati su problemi po pitanju dodatnih zahtjeva koje su SAD postavile Teheranu, a to je ograničavanje balističkih raketa.
“I s te strane mislim da smo ipak daleko od dogovora. Mislim da nije realno očekivati ukidanje sankcija Teheranu. Vidjećemo kako će taj eventualni kreativni dogovor izgledati. Da li će taj obogaćeni uranjum iz Irana biti, eventualno, nekoj trećoj strani predat na monitoring ili nešto slično. Međutim, Donald Trump je neko ko je čitav svoj imidž gradio na ono što on zove ‘peace through strength’ ili mir kroz snagu. U stvari, to je jedna jako agresivna spoljna politika po određenim pitaljima i politika koja se vodi principom, ‘mi smo jači i mi tlačimo’”, izjavio je Maksić dodajući da se u tom smislu teško mogu očekivati neki veći ustupci.
Ukoliko Iran ipak napravi određene ustupke, kaže Maksić, Trump bi to mogao da predstavi javnosti kao uspjeh i napredak u odnosu na ono što su uradili njegovi prethodnici.
Na pitanje da li je izglednije da će SAD napasti Iran, Maksić odgovara da je na to pitanje teško odgovoriti.
“Mislim da je jedina zadrška Trumpu da ne ide u tu intervenciju ta što taj end game nije jasan. Ne može se očekivati neka vrsta brze operacije koja će promijeniti ponašanje režima. I samim tim, Iran je tekako sposoban da nanese gubitke i Izraelu i eventualno američkim bazama u regionu”, istakao je Maksić.
On je komnetarisao i porazum između SAD i Rusije o nuklearnom naoružanju, koji je istekao, rekavši da nije realno da se takav sporazum produži. Kako kaže, taj sporazum je više odgovarao Rusiji.
“Nuklearni arsenal je jedno polje gdje Rusija ima paritet sa Amerikom. Dakle, sada Trumpova administracija ima razriješene ruke da nastavi akumulaciju tvog oružja i proizvodnju. Ono što je bitno za SAD je da u eventualni budući sporazum uključi Kinu, a to je jako teško očekivati zbog toga što je upravo to polje gdje Kina zaostaje i gdje ona intenzivno gradi taj arsenal i pokušava da dođe do pariteta u tom segmentu. Za takvo nešto što im će trebati još nekoliko godin, pogotovo u smislu tog nuklearnog uzvraćanja”, izjavio je Maksić.
Maksić ne misli da je svijet na ivici korištenja nuklearnog oružja, “ali smo na ivici vraćanja na trku u nuklearnom arsenalu koju smo vidjeli za vrijeme hladnog rata”.
Da li će SAD ponovo intervenisati u Venecueli, zavisi od ponašanja Venecuele, kaže Maksić, i od saradnje sa američkom administracijom.
“Venecuela se nalazi u onome što se zove zapadna hemisfera i što je nova verzija Monroe doktrine, koja je upravo američka nacionalna strategija, ova administracija je naglasila ponovo povratak na tu doktrinu kao sferu uticaja. Zbog toga, agresivno koristenje američke moći možemo da očekujemo upravo u tom području. Intenzivirati će se i pritisak na režim u Havani”, kazao je Maksić.
Što se tiče Grenlanda, to pitanje se može posmatrati kroz dvije dimenzije, navodi Maksić. Prva je geopolitička, jer klimatske promjene otvaraju pristup resursima i novim pomorskim rutama na Arktiku, što pojačava nadmetanje velikih sila. Druga je performativna dimenzija američke vanjske politike, budući da SAD već imaju vojno prisustvo i mogućnost projekcije moći u tom području, pa se ideja aneksije ne može objasniti isključivo geopolitikom, već i političkim simbolizmom.
Intervju sa profesorom Maksićem možete pogledati na početku teksta.