"Daje vam mogućnost da istražujete različite stvari, da budete neko drugi. Mogu biti sve."

Velike uloge stigle su rano, ali Dino Bajrović kaže da vlastitu karijeru i dalje doživljava kao početak. Prije glume ozbiljno je razmišljao o arhitekturi, nakon uspjeha filmova "Sin" i "Quo Vadis, Aida?" vjerovao je da je profesionalni put konačno krenuo uzlazno, a onda je pandemija sve zaustavila. Nekoliko mjeseci radio je kao broker, iz kancelarije pobjegao na audiciju i ponovo završio tamo gdje je želio biti, na sceni.

U razgovoru za Euronews govorio je o glumi, očekivanjima, radu s ocem, ulogama negativaca i tome zašto mu je i dalje najvažnije da ne prestane istraživati.

Prije glume željeli ste studirati arhitekturu. Koliko je nedostajalo da danas uopće ne razgovaramo o glumi?

U jednom trenutku bio sam baš zagrijan za arhitekturu. Položio sam dva od četiri predmeta na prijemnom, a onda je jedna instrukcija iz matematike bila dovoljna da odlučim da neću izaći na septembarski rok, nego da ću pokušati Akademiju. A onda sam shvatio kako izgleda prijemni na Akademiji. Trajao je pet ili šest dana i meni je to bilo toliko stresno iskustvo da često kažem da ga ni za milion ne bih ponovio.

Može li se gluma naučiti?

Mislim da može. Talenat jeste potreban, ali rad je ono što presudi. Rekao bih, deset posto talenat, devedeset posto rad. A najviše radite na sebi, jer vas svaka nova uloga tjera da nešto istražujete, učite i mijenjate.

Nakon glavne uloge u filmu "Sin", pa onda i "Quo Vadis, Aida?", jeste li pomislili, sad je krenulo?

Jesam. I to je bila ogromna greška. Završio sam film "Sin", nekoliko mjeseci kasnije otišao na pripreme i snimanje "Quo Vadis, Aida?", film je doživio veliki uspjeh i pomislio sam, "Evo ga, sad je to to." A onda se dogodila korona i ništa se nije radilo.

I tada ste postali broker?

Da, nekoliko mjeseci sam radio kao broker. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Pokušavao sam čak i glumu uključiti u taj posao jer sam preko telefona morao pregovarati s ljudima i uvjeravati ih. Počeo sam to posmatrati kao glumački zadatak i tada mi je čak krenulo bolje.

Novac je bio dobar, ali taj ured me ubijao. Nisam želio time da se bavim u životu. Jednog dana sam ranije pobjegao s posla da bih se spremio za audiciju kod Dine Mustafića za predstavu To nikad nigdje nije bilo. Dobio sam ulogu i od tada je nekako krenuo moj pozorišni put.

Odrastali ste uz oca glumca. Je li Vam bilo teško nositi se s komentarima da Vam je prezime otvorilo vrata?

Dok sam bio mlađi, na Akademiji su se znali šaliti: "Tebe je stari upisao." Mislim da sam vremenom i svojim radom pokazao da pripadam tu gdje jesam.

Otac me nikada nije tetošio niti štedio. Nikada mi nije rekao da je nešto dobro ako nije bilo dobro. Kad sam bio mlađi, to me pogađalo jer sam očekivao da će možda biti blaži prema meni.

Danas mislim da je to bilo dobro jer sam naučio primiti kritiku.

Kada sam upisao Akademiju rekao mi je samo: "Imaš profesora, slušaj šta će te on naučiti i nemoj od mene tražiti savjet."

A kada ste zajedno radili na Quo Vadis, Aida?"

Imao sam tremu jer stojim s njim u kadru, ali osjećao sam da navija za mene, iako to nije pokazivao. Sjećam se da smo već petnaestak dana snimali, a on mi ništa nije govorio. Pitao sam ga: "Reci mi nešto, ništa mi ne govoriš." Rekao mi je: "Meni se sviđa kako radiš, ali Jasmila je tu da ti kaže šta treba." I to je bilo to.

Često Vas biraju za negativce. Je li Vam dosadilo?

Filmska karijera mi je krenula s "Majkinim zlatom", gdje sam igrao srednjoškolca dilera. Poslije sam igrao različite verzije dilera, ubice, nasilnike, u "Nedjelji" ponovo negativca, u "Sablji" Sretka Kalinića, a u jednom filmu i zatvorenika. Volim različite uloge. Zato mi je bilo posebno zanimljivo kada mi je Timur Makarević dao potpuno drugačiji lik, nekog "maminog sina", malo smotanog. To nije bio moj uobičajeni kalup i baš sam uživao.

Za uloge u Srbiji morali ste raditi i na govoru?

Jesam. Za Nedelju sam morao skinuti dorćolski akcenat iz tog perioda, a za Sablju sam također govorio beogradskim akcentom. Prvi put kada sam kod kuće izgovorio repliku tim akcentom počeo sam se smijati sam sebi, kao da je odjednom progovorio neko drugi. Kasnije sam ga vježbao svuda. Uđem u taksi, pričam tako. Odem u prodavnicu, isto. Htio sam da postane potpuno prirodan.

Sada ste i s druge strane mikrofona, kao voditelj podcasta. Je li teže odgovarati ili pitati?

Prvi podcast mi je bio stresan i imao sam veliku tremu jer sam navikao da odgovaram, a ne da postavljam pitanja. Ali shvatio sam nešto zanimljivo, ako sagovornika pažljivo slušate, on vam sam otvara nove teme. Nekada zbog toga ni ne postavite sva pitanja koja ste pripremili. To mi se zapravo sviđa.

Kada biste mogli potpuno slobodno birati sljedeću ulogu?

Volio bih raditi neki strani projekt, makar dobru sporednu ulogu. A od već napisanih likova, Filoktet. Volim grčke tragedije. Valjda zato što tragedije ima dovoljno i oko nas.