Od Marlene Dietrich i treme pred izlazak na scenu, preko režije i rada sa studentima, do pitanja slave, novca i trajanja u profesiji, Mirjana Karanović u razgovoru za Vidi ovo govori o onome što je i nakon desetljeća rada i dalje pokreće.
ADVERTISEMENT
Karanović iza sebe ima desetljeća rada na filmu i u teatru, ali priznaje da trema nije nestala.
Govoreći o predstavi u kojoj igra Marlene Dietrich, kaže da joj posebnu težinu daje upravo svedenost izraza.
"Imam baš veliku tremu kada izlazim. Predstava izgleda gotovo dokumentarno i zahtijeva jedan određeni način ponašanja koji je bio karakterističan za Marlene - tu svedenost."
Danas može birati projekte, ali kaže da novac vrlo rijetko presuđuje.
"Važno mi je s kim i šta radim. Vrlo rijetko mi je novac prioritet. Lijepo je biti dobro plaćen za ono što vam se dopada, ali nekad prihvatim i mali honorar ako smatram da uloga vrijedi."
Uloge je, kaže, privlače upravo zbog onoga što nije odmah vidljivo.
"Ja sam glumica koja voli da slaže slojeve. Kao na arheološkom nalazištu, kada napravite presjek tla i vidite različite slojeve prošlosti."
Isti princip prenijela je i na režiju. Kada stane iza kamere, kaže da se oslanja na detaljnu pripremu.
"Na snimanje dolazim uplašena i nesigurna, ali kada snimanje počne, tačno znam šta hoću. Sve je već isprobano i saradnici znaju šta treba da rade."
Posebno joj je, kaže, zanimljivo kreirati cijeli filmski svijet, a ne isključuje ni mogućnost da se jednog dana okuša u pozorišnoj režiji.
Govoreći o mladim glumcima, naglašava da talenat sam po sebi nije dovoljan.
"Škola je škola, tamo se uče lekcije. Talenat je nešto drugo. Ima talentovanih ljudi koji zanemare tehniku, metod i rad na sebi."
A u vremenu društvenih mreža i brzog uspjeha, kaže, najvažnije je šta neko zapravo želi od profesije.
"Neko radi, neko misli da je uhvatio Boga za bradu. To su normalni procesi slave i zaborava. Sve zavisi od toga šta neko očekuje od svoje budućnosti i šta mu je stvarno važno."
Za nju je, kaže, to od početka bilo jasno.
"Cijelog života željela sam da budem glumica. Nije mi bilo važno gdje. Moj prvi profesionalni posao bio je veoma uspješan, ali meni je samo bilo bitno da se bavim glumom."
I danas je najviše veseli isti osjećaj, početak nečeg novog.
"Uvijek me veseli nova predstava, novi projekt."
A o teškim produkcijskim i međuljudskim situacijama govori uz prepoznatljivu dozu humora:
"To vam je kao neka loša veza iz koje ne znate kako da izađete. Samo mislite, hajde, samo da prođe nekako."