Spomen-kuća Milice Babić Andrić, supruge srpskog Nobelovca Ive Andrića, otvorena je za posjetioce iz cijele Republike Srpske, koji u Šamcu mogu da se upoznaju sa životom i stvaralaštvom prve profesionalne kostimografkinje u Srbiji i Jugoslaviji.
ADVERTISEMENT
Direktor Centra za kulturu u Šamcu Milanka Blagojević rekla je Srni da su prostorije obogaćene građom koju su ustupili Muzej grada Beograda, Narodno pozorište u Beogradu, te Muzej pozorišne umjetnosti Srbije.
"Posebnu vrijednost imaju replike kostima Milice Babić, koje je izradila Duška Vujmilović Kukavica, a posjetioci mogu da vide i testament Ive Andrića, vjenčani list Milice i Ive, kao i fotografije sa dodjele Nobelove nagrade", rekla je Blagojevićeva.
Ona je napomenula da je u Spomen-kući snimljeno više priloga najvažnijih TV kuća iz regiona, a posjetili su je glumački bardovi i brojne škole, između ostalog gimnazije iz Gradiške, Prnjavora i Banjaluke.
"Pored stalne postavke, u Spomen kući se održavaju radionice i pokreću novi projekti, što je čini živim i dinamičnim centrom kulture, inspiracijom za generacije koje dolaze", istakla je Blagojevićeva.
Milica Babić Andrić je rođena je u trgovačkoj porodici kao ćerka Stevana i Zorke Babić, 2. septembra 1909. u tadašnjem Bosanskom Šamcu, u Austrougarskoj.
Školovala se u Beču 1925—1929. godine na Školi za primjenjenu umjetnost. Praksu je završila u Parizu u fabrici tkanina „Rodier”. Od 1930. do 1931. predavala je na Višoj ženskoj zanatskoj školi u Beogradu. Od 1. februara 1931. sa prekidima do 1964. je bila kostimograf u Narodnom pozorištu u Beogradu, kao prvi školovani kostimograf u srpskom pozorištu, a za to vrijeme opremila je oko tri stotine dramskih, operskih i baletskih predstava. Radila je najviše sa rediteljima Brankom Gavelom, Josipom Кulundžićem, Hugom Кlajnom, Rašom Plaovićem, scenografima Vladimirom Žedrinskim, Stanislavom Beložanskim, Ananijem Verbickim i Miomirom Denićem.
Bila je na umjetničkom usavršavanju u Berlinu od juna 1939. do maja 1941, tada je bila i modni dopisnik „Politike“. Od 1934. predavala je na Glumačkoj školi beogradskog Narodnog pozorišta, a poslije Drugog svjetskog rata bila je profesor kostimografije na Akademiji primjenjenih umjetnosti i Pozorišnoj akademiji u Beogradu (od 1950. godine).
Sarađivala je sa pozorištima u Novom Sadu, Nišu, Šapcu, Zagrebu, Sarajevu, Banjaluci, Skoplju, Dubrovniku i Ljubljani. Na prvoj izložbi pozorišne scenografije 1938. godine u paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ izlagala je nacrte za 17 scensko-muzičkih djela.
Кostimima je opremila filmove „Živjeće ovaj narod” (1947), „Svi na more” (1952), „Njih dvojica” (1955), „Gospođa ministarka” (1958) i „Mis Ston” (1958).
Jao gost u Sarajevskoj operi, dala je kostimografije za „Кoštanu” (1949), „Figarovu ženidbu” (1950), „Žetvu” (1950) i „Ljubavni napitak” (1951).
Za rad na polju kostimografije dobila je Orden rada sa zlatnim vencem (1949), „Sterijinu nagradu za kostim” (1949) i plaketu grada Beograda (1964).
