ADVERTISEMENT

U razgovoru za Euronews BiH, protojerej-stavrofor dr Darko Ristov Đogo, poručuje i da posebno na današnji praznik svi treba da vidimo svoje slabosti i da ih uz Božiju pomoć nadvladavamo, jer kako dodaje, kada bi svako od nas uložio trud da budemo bolji ljudi i hrišćani, i svijet oko nas bi bio drugačiji.

Euronews BiH: Na početku našeg razgovora, da li nam možete reći nešto o simbolici i značaju Božića? Šta čini ovaj hrišćanski praznik?

Božić nije simbol - Božić je praznik, dakle: događaj. Danas se često govori o "simbolici" Božića ili drugih praznika, jer se nekako podrazumijeva da praznici treba da imaju neko "sakriveno", "simboličko" značenje. Interesantno je da takva tumačenja ponekad traže i vjernici koji žude za nekim "uzvišenijim" verzijama "obične" vjere, a simbolički pristup traže i tzv. "kulturološki hrišćani", ljudi koji su prestali da vjeruju u istinitost hrišćanske vjere, ali su zadržali neko poštovanje prema kultrnom nasljeđu hrišćanstva, pa onda u svemu vide "simbole". Božić može biti i simbolički tumačen, ali sam po sebi nije simbol već slavlje, praznovanje, svečanost, a to znači: povratak u jedan konkretan događaj, dolazak Sina Božijeg na svijet rođenjem u Vitlejemu. Taj događaj predstavlja početak istorije spasenja: Bog postaje čovjek da bi čovjeka i čitav svijet uputio iz vladavine grijeha i smrti ka Svjetlosti i Životu.

Božić u Sarajevu (Izvor: Mitropolija Daborbosanska)

Euronews BiH: U čemu se ogledaju duhovni značaj pričešća i ućešća na bogosluženju?

Pričešće svetim tajnama Tijela i Krvi Hristove jeste središte i suština hrišćanskog života. Mi živimo da bismo učestvovali u liturgiji, jer kada Hristos ponovo dođe i sa Njim u punoći raskrije Carstvo Božije vječito slavljenje Boga neće biti ništa drugo do vječna liturgija. To znači da je svaka liturgija na zemlji - kao komadić vječnosti koji nam se daje ovdje i sada, a smisao liturgije jeste pričešće. Mi se čitavog života spremamo za susret sa Hristom - za susret u liturgiji, ali time i za susret kada iz ovoga života zakoračimo u onaj vječni. Kako je suština Božića - dolazak Boga među ljude tj. postajanje Boga čovjekom, onda smo mi kao ljudi po suštini Božića pozvani da ispovjedimo vjeru u Bogočovjeka tako što ćemo se pričestiti Njegovom Tijelom i Krvlju.

Božić u Sarajevu (Izvor: Mitropolija Daborbosanska)

Euronews BiH: Da li narod, uslovno rečeno, ispravno praznuje Božić? Kakvi su običaji karakteristični za Božić, a koji su se možda ustalili u narodu, ali zapravo nisu hrišćanski?

Narod je danas širok pojam koji podrazumijeva i starca u nekom snijegom zavejanom selu u Srbiji, Crnoj Gori ili kod nas kao i mladog hipstera koji ide kod mame na božićni ručak. Tako da se i ono običajno već od prvih talasa urbanizacije i industrijalizacije srpskih zemalja nekako prilagođava novim uslovima, a moramo uzeti u obzir da je i ranije, na širokom prostoru na kome srpski narod živi, bilo zavičajnih razlika u običajima i shvatanjima. U načelu, narod je kroz vijekove sačuvao suštinu praznika i tu vidimo jednu stabilnost osnovnih elemenata božićne proslave: polaznik koji dolazi i dočekuje se, božićna pogača "česnica" u kojoj se sakrivaju razni predmeti kao simboli i znamenja važnih strana života, molitva za dobrobit, obično prilikom nalaganja badnjaka u domu, jedenje pečenog mesa kojim se ukućani i polaznik omrse (budući da uglavnom svi, i oni najmanje vezani za Crkvu, poste bar sedam dana pred Roždestvo)...

Ono što je možda važno istaći, a što ponekad čujem jeste insistiranje da se "na Božić nigdje ne ide" - uključujući i hram, što je sasvim protivrječno hrišćanskoj suštini praznika. Takođe, u današnjem svijetu se ponekad desi da ljudi otpraznuju Božić u izobilju hrane i pića, a da se ni ne čuje molitva, ne okadi dom, ne prisluži kandilo, ne pročita jevanđelje, ne spomene suština praznika, ne otpjeva nijedna božićna pjesma. A to nije problem sukobljavanja "običaja" i suštine - tog sukoba nema ako se zaista drže istinski običaji i ako smo vjerujući i crkveni ljudi, već samo ako iskrivimo i "običaje" i (ne)crkvenost.

Česnica (Izvor: AP Photo/Radivoje Pavicic)

Euronews BiH: Koliko je danas, kada su u svijetu toliko rasprostranjeni ratovi, bolesti i glad, važno biti blizu Bogu, Crkvi, hrišćanskim vrijednostima i učenjima?

Ponekad postavim zadatak mojim studentima da pronađu riječ "vrijednosti" kod Svetih Otaca. Taj izraz (tj. njegov helenski ekvivalent) zapravo ne postoji u svetootačkoj književnosti - oci Crkve ne govore o vrijednostima već o vrlinama. A to nije ista stvar. "Vrijednosti" su nešto o čemu ljudi pričaju kada žele da se pokažu boljim nego što jesu, vrlo često za sebe vjeruju da upravo nose "prave vrijednosti", ali onda dolazimo do paradoksa: svi se zaklinju u "prave vrijednosti", a živimo u svijeti u kome mjerilo nisu te vrijednosti već sve suprotno njima. Ovdje se vraćamo pojmu "vrline" - "vrlina" je ono što smo pozvani da živimo lično, da živim baš ja, a ne neko drugi.

Ljudi ponekad govore o "porodičnim vrijednostima" ali kada mladim ljudima govorite o vrlini čestitosti, vjernosti, uzdržavanja i bezuslovnog pripadanja - dobijete podsmjeh koji je postao standard sa kojim se nakon seksualne revolucije ljudi odnose prema hrišćanskom braku. Ili govorite o poštenju i skromnosti, ali onda vam se smiju ako se "niste snašli". Dakle, neće nas iz svijeta na granici propasti spasiti sveopšta kuknjava o "kraju pravih vrijednosti" već smo pozvani da vidimo svoje slabosti i da ih uz Božiju pomoć nadvladavamo. Pozvani smo da živimo vrlinu - Crkva nije skup teoretskih učenja već mjesto za ostvarenje onoga što se naziva etos, naravsvenost. Da svako od nas uloži trud da budemo bolji ljudi i hrišćani, i svijet oko nas bi bio drugačiji.

Euronews BiH: Koju biste božićnu poruku poslali vijernicima?

Kao otac četvoro dijece, sin, muž, brat, sveštenik, profesor, želim svim pravoslavnim vjernicima koji danas praznuju, u cijelom svijetu, da nas Bogočovjek posjeti i umiri strepnje. Želio bih da se duh bratske ljubavi prelije iz praznika i na zasnježeni front u Ukrajini, da se zvona božićne liturgije čuju u savršenoj simfoniji mira u čitavom slovenskom pravoslavnom svijetu - sanjam da se u nepreglednoj ravnici pored Dnjepra ponovo vrati mir i sloga, razumijevanje i ljubav Hristova koja jedina može da zacijeli rane. Želio bih i da naša braća u Svetoj zemlji, Libanu, Siriji, bez straha za budućnost osjete svečani mir Roždestva. Želio bih da se i u čitavoj mojoj Otadžbini, onoj bez granica i ograničenja, gdje god se poje svečani tropar "Roždestvo tvoje, Hriste Bože naš..." zaista ljudi mirbože i slože, prosvjetle vitlejemskom zvijezdom i Sinom Božijim koji jeste čista Ljubav i čista Istina i Mir. Mir Božiji - Hristos se rodi!