ADVERTISEMENT

Duraković je naglasio da pravni okvir za to postoji i da je nedvosmislen - Ustavni sud BiH u predmetima U-1/11, U-8/19, U-9/19 i U-4/21 pravosnažno je utvrdio da je Bosna i Hercegovina, kao pravni sljednik Socijalističke Republike BiH, titular sveukupne državne imovine uključujući poljoprivredno zemljište, rijeke, šume i šumsko zemljište.

Te presude nisu polazište za pregovor nego pravna činjenica koju svaki zakon mora ugraditi, a ne zaobići, naveo je Duraković u obrazloženju zahtjeva.

Duraković je pojasnio da jedino prihvatljivo rješenje počiva na funkcionalno-teritorijalnom modelu koji predviđa da država Bosna i Hercegovina zadržava vlasništvo nad svom imovinom potrebnom za obavljanje ustavnih nadležnosti, kao i nad kategorijama koje je Ustavni sud BiH definisao kao državne, dok entiteti dobivaju pravo upravljanja i korištenja imovine na svom teritoriju koja ne spada u te kategorije.

“Ključna distinkcija je između vlasništva i upravljanja: entiteti mogu upravljati šumama i koristiti ih ekonomski, ali formalni vlasnički naslov slijedi iz prava, a ne iz faktičnog upravljanja. Svako rješenje koje to izjednačava nije kompromis nego inverzija sudske prakse”, izjavio je Duraković.

Posebno je upozorio na procesni rizik koji se rijetko javno imenuje - odluka visokog predstavnika donesena bonskim ovlaštenjima ne podliježe kontroli Ustavnog suda BiH, što je u domaćoj praksi i potvrđeno.

“Ako novi visoki predstavnik, pod pritiskom za brzim zatvaranjem OHR-a nametne zakon koji šume, rijeke i poljoprivredno zemljište prebacuje entitetima, taj zakon faktički neutralizira sve navedene presude Ustavnog suda bez ikakvog domaćeg pravnog lijeka. Dodatno, svako rješenje koje ne predvidi poništenje svih transakcija provedenih u kršenju zabrane raspolaganja od 2005. do danas retroaktivno legalizira sve što je Republika Srpska u tom periodu nezakonito upisala i raspolagala kao svojom imovinom”, upozorava Duraković.