ADVERTISEMENT

Međutim, premještanje glavnog grada Irana bilo bi skupo, dugotrajno i značajno bi promijenilo kulturni identitet zemlje, pa je predsjednik Masoud Pezeshkian već dobio kritike od političara i drugih osoba po tom pitanju. Naime, iranska privreda već se bori s problemima, a rial, nacionalna valuta, prošlog mjeseca je pao na najniži nivo u istoriji.

Teheran je kao glavni grad zemlje uspostavio Āghā Moḥammad Khān, prvi vladar dinastije Qājār u Iranu, prije više od 200 godina.

Ideja o premještanju prijestonice negdje drugdje prvi put je predstavljena za vrijeme predsjedanja zemljom Mahmouda Ahmadinejada početkom 2000-ih. Pezeshkian ga je još jednom iznio kao način rješavanja problema Teherana s prenaseljenošću, nedostatkom vode, nestašicom struje i slično.

Iako se o ovoj ideji već raspravljalo, ona nikada nije ostvarena zbog finansijskih ograničenja i političkih rasprava. Portparolka iranske vlade Fatemeh Mohajerani rekla je da će novi glavni grad definitivno biti na jugu, u regiji Makran, i na ovom se pitanju trenutno radi.

“Tražimo pomoć od akademika, elite i stručnjaka, uključujući inženjere, sociologe i ekonomiste”, rekla je ona, te je napomenula je da je projekt trenutno u fazi istraživanja.

Prenaseljen i zagađen grad

S više od 9 miliona stanovnika, Teheran se dugo nosi s prenaseljenošću, kao i zagađenjem vazduha, a glavni grad jedan je od najzagađenijih gradova na svijetu. Iranska prijestonica takođe se suočava s onim što se naziva “vodeni bankrot”, uz nestašice struje i plina.

Ideja o premještanju glavnog grada na jug postala je popularna tokom Ahmadinejadovog predsjedničkog mandata zbog problema s potresima u glavnom gradu. Sredinom 2000-ih, bivši iranski predsjednik Hassan Rouhani ponovno je pokrenuo raspravu jer je primijetio neodrživi rast Teherana i ekološka pitanja.

Zagađen vazduh u Teheranu (Izvor: AP Photo/Vahid Salemi)

Na prošlosedmičnom sastanku predsjednik Pezeshkian je iznio mogućnost ponovnog preseljenja prijestonice. Jedan od razloga koji nas je naveo da razmotrimo promjenu glavnog grada je neravnoteža između resursa i troškova u Teheranu, naveo je on.

“Transport sirovina s juga u središte, njihova obrada i zatim vraćanje na jug za izvoz iscrpljuje našu konkurentsku sposobnost. Moramo pomaknuti privredno i političko središte zemlje na jug i bliže moru”, rekoa je Pezeshkian.

Makran, koji se nalazi u iranskoj pokrajini Sistan i Baluchestan, nalazi se u neposrednoj blizini Omanskog zaljeva i stoga ima razne mogućnosti za poboljšanje trgovinskih sposobnosti zemlje, navodi medij Tehran Times.

Govoreći o gradu ranije ove sedmice, iranski potpredsjednik Mohammad Reza Aref rekao je: “Uz razvoj usmjeren na more, razvoj Makrana je prioritet za trenutnu vladu.”

Šta ljudi misle?

Ali Gholhaki, iranski novinar, rekao je na X: “Rekonstrukcija stadiona Azadi trajat će ’18 mjeseci’ i koštaće ‘1.900 milijardi Tomana’; koliko će vremena i novca biti potrebno za preseljenje glavnog grada?! Procjena od 25 godina i 23 milijarde dolara je šala!”

Dariush Omran, savjetnik za okoliš, rekao je na X:

“Po mom mišljenju, jedini razlog za plan da se prijestonica preseli u Makran je saznanje režima o dogovorima iza kulisa da se promijeni režim! Regija koju Google pretraživanja potvrđuju mnogi Iranci nikad nisu čuli, a oni koji su čuli to izgovaraju s tri različita izgovora…”, naveo Dariush Omran, savjetnik za okolinu, na X.

Teheran (Izvor: AP Photo/Vahid Salemi)

Banafsheh Keynoush, međunarodni geopolitički konzultant i autor, rekao je na X: “Odabirom Makran kao mogućeg sljedećeg glavnog grada, Iran ima za cilj takmičiti se s morskim lukama Dubai, Gwadar, ojačati Chabahar uprkos sankcijama, unaprijediti trgovačke rute u Indijski okean, ponovno potvrditi ulogu u plovnom putu Persijskog zaliva.”

Zaključak

Hoće li Iran preseliti svoju prijestonicu u Makran i kada će se taj proces dogoditi još uvijek nije poznato. Međutim, posljedice ovog potencijalnog poteza na trgovinske odnose usprkos globalnim sankcijama mogle bi biti korisne za stalne privredne probleme zemlje.

Zaključimo tekst američkog medija slijedećim riječima: mudri bi narod rekao, gdje ima dima ima i vatre! Međutim, za ovu vatru Iranu će biti potrebna velika finansijska sredstva. Ali bez obzira na to, i usprkos velikim ekonomskim problemima i oštrim i dugotrajnim međunarodnim sankcijama kojima je ta zemlja izložena de facto još od velike Islamske revolucije 1979. godine – iranska privreda, njegov industrijski i energetski sektor je vrlo razvijen i u neočekivano visokom stepenu s obzirom na sankcijske okolnosti autonomno. Naime, Teheran se u gotovo poluvijekovnom nošenju sa sankcijama naučio s njima živjeti, pronalaziti načine za njihovo amortiziranje ili pak zaobilaženje – iako, naravno, ne u potpunosti, jer bi tako nešto bilo nemoguće i privredno puno snažnijim zemljama od njega, piše Geopolitika.

Iranski državni vrh sigurno ima još jedan važan strateški razlog za ovakav potez iako se o njemu javno ne govori. Sigurnosnog je karaktera i odnosi se na udaljavanje političke prijestonice zemlje od mogućih budućih razornih vazdušnih napada od strane prema Iranu vječno neprijateljski nastrojenog Izraela (vrijedi naravno i obratno). Premještanje glavnog grada na krajnji jug zemlje, u neposrednu blizinu Indijskog okeana, učinilo bi novu prijestonicu znatno udaljenijom i nepristupačnijom za izraelske napade, a dalo dodatnog vremena iranskoj protivvazdušnoj odbrani za pravovremenu reakciju.

Naime, nedavnim gubitkom svog uticaja u Siriji nakon svrgavanja s vlasti Bashara Assada u Damasku, Izraelu se pružaju nove mogućnosti za pomjeranje svojih ofanzivnih vojnih kapaciteta na istok te zemlje, puno bliže zapadnoj granici Irana negoli je to bilo dosad.

Pogotovo ako sirijski Kurdi na sjeveroistoku Sirije dobiju svoju dugo očekivanu i željenu autonomiju. Onu, kojoj se isto tako dugo opire susjedna Turska. Naravno – iz svojih nacionalnih i sigurnosnih interesa koji bi sada mogli biti kompatibilni s iranskim. Tim prije, jer se i službena politika Ankare prema Izraelu posljednjih sedmica naglo zaoštrava.

Osim toga, presedani za premještanje velikih, prenapučenih glavnih gradova u državama sličnima Iranu – poput egipatskog Kaira i indonezijske Jakarte, ionako već ne samo što postoje, već se na tome i aktivno radi.