Vrsta leptira koja je do sada obitavala isključivo u južnoj Evropi prvi put zabilježena u Ujedinjenom Kraljevstvu, potvrdila organizacija Butterfly Conservation.
ADVERTISEMENT
Ovo otkriće dolazi nakon što su stručnjaci desetljećima pratili brzo širenje Južnog malog bijelca (Pieris mannii) prema sjeveru kontinenta, piše BBC.
Prvo viđenje u Velikoj Britaniji potvrđeno je u Ornitološkoj stanici Landguard u Suffolku, nakon što je volonter uspio fotografisati primjerak. Iako još nije sasvim jasno šta je potaklo ovu migraciju, vjeruje se da su klimatske promjene ključni faktor.
Donedavno je stanište Južnog malog bijelca bilo ograničeno na južnu i jugoistočnu Europu. Međutim, organizacija Butterfly Conservation navodi da je vrsta prvi put viđena sjeverno od Alpa u Francuskoj i Njemačkoj 2008. godine. Od tada je postupno širila svoje područje, stigavši do Nizozemske 2015. i francuskog Calaisa 2019. godine.
Prvi primjerak u Ujedinjenom Kraljevstvu bila je ženka, a uočio ju je volonter Will Brame u Prirodnom rezervatu Landguard 2. augusta. Brame je za BBC izjavio kako je „uspio snimiti nekoliko fotografija“ prije nego što je leptir odletio. Njegovu identifikaciju kasnije je potvrdio Chris van Swaay, stručnjak za leptire iz nizozemske organizacije za zaštitu leptira.
Zanimljivo je da su klimatski modeli iz 2008. godine predviđali da se, čak i u najekstremnijim scenarijima zagrijavanja, ova vrsta neće pojaviti u Niskim Zemljama prije 2050. godine, što pokazuje koliko je njeno širenje bilo neočekivano brzo.
Kako ga prepoznati?
Južni mali bijelac razlikuje se od autohtonog Malog bijelca po velikoj tački na rubu krila koja se proteže niže, u ravni s kružnom tačkom.
Dr. Dan Hoare, direktor za obnovu prirode u Butterfly Conservation, rekao je da je ova vrsta napravila „ekološki skok“.
"Postoje vrste koje su rijetke u Ujedinjenom Kraljevstvu i povremeno su se tokom godina pojavljivale pojedinačno ili u parovima... ali to zapravo ne ukazuje na značajnu promjenu u našoj fauni", objasnio je. "Južni mali bijelac je vrlo drugačiji. On je, u suštini, kolonizirao sjevernu Evropu od Švicarskih Alpa do Sjevernog mora u posljednjih deset godina, krećući se prema sjeveru brzinom od oko 100 kilometara godišnje".
Hoće li se ova vrsta dugoročno zadržati, ostaje da se vidi. Njen glavni izvor hrane je vrtna biljka Candytuft, koja nije široko rasprostranjena u Britaniji. Također, ova vrsta nikada ranije nije zabilježena kao migrant u Velikoj Britaniji, a još nema dokaza da se tamo i razmnožava.