Umjesto da trče i skaču, djeca danas znaju i do osam sati provesti sjedeći, pokazuju brojna istraživanja. Sjede na časovima, kod kuće, za računarom, telefonom, a sve to utiče na njihov motorički, ali i mentalni razvoj. Stručnjaci zato poručuju da savremenim generacijama treba omogućiti što više kretanja, kao i nove metode učenja, i to kroz igru. Kako se institucije mogu uključiti?
ADVERTISEMENT
Svaka generacija djece je sve slabija. Nova istraživanja Svjetske zdarvstvene organizacije pokazuju da je samo 14 odsto tinejdžera fizički aktivno. Sjedalački stil života i prekomjerna upotreba ekrana, uzimaju svoj danak.
“Danas dođu djeca u prvi razred da se nisu nikad popela na drvo, ne znaju zavezati pertle, ne znaju elementarne motoričke stvari. Moramo mijenjati pristup prema novim generacijama od vrtićkog do osnovoškolskog uzrasta i dalje", smatra Miroslav Popržen, predsjednik Aktiva direktora osnovnih škola banjalučke regije.
U užurbanom vremenu, roditelji rješenje vide u školama sporta. Da li je to dovoljno?
“Škola sporta ima tri sata u sedam dana za organizovano djelovanje, a to nije ni pedeset odsto potreba za razvoj", pojašnjava Erol Kovačević, prodekan za nastavu Kineziološkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu
Veliki uticaj u odgoju i razvoju ima i školski sistem, gdje djeca provode veći dio dana. Naročito je važna redovna nastava fizičkog.
Ipak, u praksi se dešava da neki đaci nemaju ni fiskulturnu salu.
“Imamo problem, kada je najpotrebnija nastava od prvog do petog razreda osnovne škole, za tu djecu nema mogućnosti da uđu u sale", kaže Borko Petrović, dekan Fakulteta fizičkog sporta u Banjaluci
To što se djeca manje kreću, direktno utiče i na razvoj mozga, svjesni su u institucijama.
“Povećali smo broj časova fizičkog, sada je na nama da ojačamo i nastavnike sa novim kompetencijama kako bi se kod učenika pravilno razvijala motorika koja utiče na razvoj mozga. Potrebna je intervencija obrazovnog sistema u najranijoj fazi", rekla je Slađana Tanasić, direktorica Republičkog pedagoškog zavoda RS.
Profesor Ranko Rajović koji zagovara NTC sistem učenja kroz igru, ocjenjuje da su nastavni planovi i programi, na koje mnogi imaju zamjerke, u stvari u redu.
Treba mijenjati načine na koje djeca uče.
"Zamislite dijete dođe kući, ima pet definicija iz biologije, pet iz fizike, tri iz geografije. Pitaju ga roditelji šta imaš da učiš, on kaže: ništa. Čekajte, jel oni dižu ruke od škole. Mi i dalje učimo napamet", precizira Rajović.
Brojne prijedloge iz svog dugodoišnjeg rada iznio je predstavnicima institucija u Banjaluci,
Evropa, kaže on, uveliko kasni za Azijom, pa, ukoliko nešto ne promijenimo, naša djeca neće biti ni ekonomoski produktivna za dvadeset godina.