Roditelji su prvi uzori svojoj djeci, a obrasci ponašanja koje svakodnevno pokazuju mogu da utiču na emocionalni razvoj, samopouzdanje i odnose djece sa drugima. U digitalnom dobu, kada ekrani zauzimaju sve više prostora u svakodnevnom životu, pred odraslima je dodatni izazov da postave granice i istovremeno sačuvaju povjerenje djece. O tome govori knjiga „Djeca uče od nas“ autorke Bojane Stanković, koja se bavi roditeljstvom, porodičnim odnosima i uticajem odraslih na razvoj djeteta.

Kako postaviti granice bez stalnih sukoba? Da li je zabrana telefona rješenje ili je važnije razumjeti šta dijete radi na svom uređaju? I kako biti dobar primjer čak i kada smo umorni i pod stresom?

O tim pitanjima za Euronews Srbija govorila je Bojana Stanković.

Porodica je prvi uzor djetetu

Govoreći o tome koje obrasce ponašanja djeca preuzimaju od roditelja, a da odrasli toga često nisu svjesni, Stanković ističe da djeca uče posmatrajući svoje najbliže.

„Djeca ne uče samo verbalnu komunikaciju, odnosno ono što roditelj kaže, već i ponašanje, pa čak i emocije“, objašnjava Stanković.

Knjiga je nastala tokom njenog dugogodišnjeg rada u predškolskim ustanovama, a početno pitanje bilo je zbog čega su neka djeca srećnija i uspješnija od druge. Nakon pandemije koronavirusa, istraživanje je prošireno i na spoljašnje faktore koji utiču na roditeljstvo u digitalnom dobu.

Prema njenim riječima, roditelji se često iznenade kada kod djece prepoznaju određene obrasce ponašanja, ne shvatajući da su ih ona usvojila upravo posmatrajući odrasle u svom okruženju.

„Dijete svakodnevnim ponašanjem i posmatranjem roditelja u kući uči obrasce koje kasnije primjenjuje“, kaže Stanković.

Dodaje da se u radu sa djecom u predškolskim ustanovama mogu primijetiti različite emocije i ponašanja koja ukazuju na ono što se događa u njihovom okruženju. Ipak, jedno od najvažnijih pitanja za roditelje danas nije samo kako da dijete bude uspješno kada odraste, već kako da odrasta mentalno i emocionalno zdravo.

Djeci su potrebne granice, ali i pažnja roditelja

Stanković smatra da porodica ima ključnu ulogu u razvoju emocionalne stabilnosti, poštovanja drugih i empatije.

„Najvažnija institucija za mentalni i emocionalni razvoj djece jeste porodica“, ističe ona.

Prema njenim riječima, roditelji bi trebalo da u ranom djetinjstvu rade na razvoju kućnog vaspitanja, uvažavanja, poštovanja i saosjećanja sa drugima. Kao jedan od problema današnjice navodi nedostatak empatije kod djece i upozorava na povezanost nedovoljnog razvoja empatije i agresivnog ponašanja.

Smatra da roditelji imaju posebno važnu ulogu u prvim godinama života, kada se postavljaju temelji ponašanja i životnih vrijednosti. Kasnije, kada dijete krene u školu, uticaj vršnjaka, škole i šireg okruženja postaje izraženiji.

Ipak, autoritet roditelja ne bi trebalo poistovjećivati sa strogošću ili strahom.

„Ne postoji razmaženo dijete sa previše ljubavi. Razmaženo dijete nije ono koje dobija mnogo ljubavi i pažnje, već dijete koje dobija sve osim roditeljske pažnje“, navodi Stanković.

Dodaje da su djeci potrebne granice, ali da njihovo postavljanje zahtijeva dosljednost i spremnost roditelja da i sami promijene određene navike.

Ako roditelj koristi telefon, koristiće ga i dijete

Jedan od izazova savremenog roditeljstva jeste odnos prema digitalnim uređajima. Stanković smatra da djecu do sedme godine treba zaštititi od pretjeranog izlaganja ekranima kako bi im se omogućio prirodan razvoj kognitivnih vještina.

Istovremeno, naglašava da je važno da roditelji budu svjesni sopstvenih navika.

„Ako smo mi na telefonu, biće i oni. Oni najviše vjeruju i vole svog roditelja. Ako vide da je roditelj uspješan i pametan dok koristi telefon, i sami će željeti da ga oponašaju“, objašnjava Stanković.

Zato, kako kaže, nije dovoljno samo zahtijevati od djeteta da ostavi telefon. Odrasli bi trebalo da pokažu isto ponašanje koje očekuju od djece.

To se, dodaje, ne odnosi samo na korišćenje digitalnih uređaja već i na druge svakodnevne navike, poput ishrane i odnosa prema obavezama.

„Sve ono što želimo da kažemo djetetu da nije dobro, moramo da izbjegavamo da radimo pred njim. Djeca uče ono što vide“, ističe Stanković.

Djeca uče ono što vide

Kako djeca odrastaju, sve češće imaju probleme o kojima ne žele odmah da razgovaraju sa roditeljima. To je naročito izraženo u tinejdžerskom periodu, kada vršnjaci postaju važan oslonac.

Stanković smatra da je prirodno da djeca neke teme radije dijele sa drugarima, ali da roditelji treba da ostanu dostupni i da prate promjene u njihovom ponašanju.

„Ako roditelj nastupa strogo i zbog nečega što se dogodilo na internetu oduzima djetetu telefon, dijete može da se povuče“, upozorava ona.

Zato je važno da roditelji razgovaraju sa djecom, upoznaju njihove probleme i obrate pažnju na nagle promjene ponašanja. Ako one traju duže, trebalo bi pokušati da se utvrdi da li dijete prolazi kroz neki problem, uključujući moguće zlostavljanje na društvenim mrežama.

Kada je riječ o odnosu roditelja i djece, Stanković kaže da ne smatra da majka treba da bude drugarica svom djetetu, jer se time može izgubiti dio roditeljskog autoriteta. Ipak, smatra da roditelj treba da bude osoba kojoj dijete može da se obrati bez straha.

Kada je riječ o video-igrama i korišćenju računara, Stanković se zalaže za dogovor i jasna pravila, uz napomenu da i sama ponekad sinu oduzme računar na dvije nedjelje.

Kako pomoći djetetu, a ne oduzeti mu samostalnost?

Roditelji, u želji da zaštite djecu i olakšaju im odrastanje, ponekad preuzimaju previše njihovih obaveza. Takav pristup, poznat i kao helikopter roditeljstvo, može da ograniči prilike da djeca razviju samostalnost i vještine potrebne za život.

Stanković upozorava da roditelji često misle da pomažu djetetu kada sve urade umjesto njega, ali da takav pristup može da ima suprotan efekat.

„Ako roditelj riješi sve probleme svom djetetu, kasnije, kada dijete odraste, imaće samo jedan jedini problem, a to su njegovi roditelji“, navodi Stanković, prenoseći poruku koja se pripisuje jednom poznatom psihijatru.

Kako zaključuje, djeci su potrebni ljubav, pažnja i jasne granice, ali i prostor da razvijaju sopstvene potencijale, donose odluke i uče iz iskustva.