Najveći nedostatak u odnosu na zaradu zabilježen je u Litvaniji (20,7%), Irskoj (19,4%), Poljskoj (17,3%) i Hrvatskoj (15,7%). Među zemljama sa velikim jazom nalaze se i Slovenija (12,5%), Letonija (12,3%), Estonija (12,2%), Švajcarska (12,1%) i Njemačka (11,1%). Sa druge strane, najmanji jaz imaju Turska (0,4%), Švedska (2,2%), Slovačka (3,9%) i Bugarska (4,4%).

Koliko bi morali dodatno da izdvajaju?

Prema procjenama za 2025. godinu, muškarac sa prosječnom zaradom u Švajcarskoj morao bi dodatno da štedi čak 1.084 eura mjesečno kako bi dostigao željeni nivo penzije. U Irskoj bi taj iznos bio 974 eura, na Islandu 716 eura, u Njemačkoj 617 eura, a u Belgiji 556 eura.

U Ujedinjenom Kraljevstvu dodatna mjesečna štednja procjenjena je na 494 eura, u Poljskoj na 360 eura, dok bi u Francuskoj iznosila 238 eura. U zemljama sa manjim razlikama potrebna izdvajanja su znatno niža, piše Euronews.

Ipak, stručnjaci upozoravaju da i manji iznosi mogu predstavljati veliko opterećenje u državama sa nižim zaradama. Prosječna bruto mjesečna plata u 2025. godini kretala se od 1.549 eura u Turskoj do 8.957 eura u Švajcarskoj.

Zašto postoje velike razlike među zemljama?

Visina potrebne dodatne štednje prvenstveno zavisi od toga koliko novca zaposleni mogu da očekuju iz obaveznog penzionog sistema. Što je državna penzija manja u odnosu na nekadašnju zaradu, veća je potreba za dobrovoljnom štednjom.

Stručnjaci objašnjavaju da su razlike posljedica različitih penzionih politika, ali i ekonomskih i društvenih okolnosti. U Poljskoj je veliki jaz povezan sa smanjenjem državnih penzija nakon prelaska na tržišnu ekonomiju, dok se u Irskoj povezuje sa tradicionalno niskim obaveznim penzijama. Švedska, sa druge strane, ima snažniji sistem javnog penzijskog osiguranja.

Međutim, mali jaz ne mora nužno da znači i bolji životni standard penzionera. U Turskoj, na primjer, dio stanovništva koji radi u neformalnom sektoru ostaje izvan sistema obaveznog penzijskog osiguranja. Važna je i kupovna moć, odnosno koliko se novca zaista može kupiti od primljene penzije.

Prema podacima Eurostata, prosječna izdvajanja za starosne penzije u Evropskoj uniji 2023. godine iznosila su oko 1.440 eura mjesečno po korisniku. Ipak, ovaj podatak obuhvata i penzionere sa kraćim radnim stažom, dok se procjene OECD-a odnose na zaposlene koji tek ulaze na tržište rada i očekuje se da ostvare pun radni staž.

Da li se situacija može promijeniti?

OECD naglašava da su ove procjene zasnovane na pretpostavci da će postojeća pravila penzionih sistema ostati nepromijenjena do odlaska sadašnjih zaposlenih u penziju. Buduće promjene, poput povećanja starosne granice za penzionisanje, mogle bi da utiču na potrebnu visinu dodatne štednje.

Stručnjaci upozoravaju i da dobrovoljna štednja često nije dovoljna, naročito kod ljudi sa nižim primanjima. Mnogi potcjenjuju svoje buduće potrebe, daju prednost trenutnim troškovima ili jednostavno nemaju dovoljno novca da redovno izdvajaju za penziju.

Kao primjer, OECD navodi zaposlenog koji pred penziju zarađuje 3.000 eura mjesečno. Da bi imao penziju u visini od 70% zarade, potrebna su mu primanja od 2.100 eura. Ako državna penzija iznosi 1.500 eura, razliku od 600 eura morao bi da obezbijedi dodatnom štednjom. Prema modelu iz istraživanja, izdvajanje oko 9% zarade tokom čitavog radnog vijeka moglo bi da pokrije taj nedostatak.

Zaključak stručnjaka je da se na državnu penziju ne može uvijek računati kao na jedini izvor prihoda u starosti, ali da mogućnost dodatne štednje značajno zavisi od visine zarade, penzionog sistema i životnih troškova u svakoj zemlji.