ADVERTISEMENT

Poruke sa nedavnih izbora u Njemačkoj ne ostavljaju prostor za sumnju. Hrišćansko-demokratska unija (CDU), stranka koja istorijski predstavlja stub Evropske narodne partije i desnog centra, bilježi ozbiljan izborni pad. Porazi od radikalno desnog AfD-a na istoku zemlje i od Ljevice u Berlinu jasan su indikator krize.

Očigledno je da dosadašnja strategija, zasnovana na preuzimanju desnijih pozicija i zaoštravanju retorike o pitanjima poput migracija, nije dala rezultate u borbi protiv AfD-a. To se pokazalo na gotovo svim pokrajinskim izborima. Pomjeranjem političkog težišta udesno, zapravo je samo pripremljen teren za radikalnu desnicu, kojoj je time dat privid stranke sa dosljednijim stavovima i autentične antisistemske opcije.

Lekcija iz Berlina: Postoji li drugačiji put?

Međutim, bilo bi pogrešno donijeti zaključak da će politička budućnost Evrope biti obilježena isključivo slabljenjem tradicionalnih partija i nezaustavljivim usponom ekstremnih grupa.

Izbori u Berlinu ukazali su na postojanje alternative. Pokazalo se da odgovor na rastući ekstremizam ne mora nužno biti "umivena" verzija desnog centra – ona koja ekonomskom neoliberalizmu dodaje autoritarne stavove. Nasuprot tome, alternativa može ležati u radikalnijoj, progresivnoj i demokratskoj opciji, piše portal In.

Riječ je o političkom pravcu koji je u fokus stavio suštinske društvene probleme, poput stambene krize, oštro istupio protiv ksenofobije i otvoreno kritikovao državnu politiku po osjetljivim međunarodnim pitanjima. Ovakva struja nije pokušavala da se dodvori desničarskim biračima koketiranjem sa njihovim stavovima. Naprotiv, ponudila je platformu koja se direktno suprotstavlja politikama koje se širom kontinenta uzimaju zdravo za gotovo, a koje su upravo glavni razlog zašto glasači okreću leđa etabliranim strankama.

Često se može čuti argument da je Berlin samo specifičan, izolovan slučaj, dok pojedini kritičari ovakav pristup tumače kao obično "biranje jednog ekstrema umjesto drugog". Ipak, takva tumačenja uglavnom pokazuju površno sagledavanje šire političke slike.

Gnjev građana i sljepoća političkih elita

U stvarnosti, situacija je znatno kompleksnija. Evropska društva prožeta su dubokim nezadovoljstvom radom vladajućih partija, prije svega onih desnog centra. Građani ih smatraju odgovornim za dugogodišnju politiku štednje, drastičan skok troškova života, deindustrijalizaciju i zamjenu sigurnih poslova onim loše plaćenim u uslužnom sektoru. Pripisuje im se i urušavanje socijalne države, radna nesigurnost i degradacija infrastrukture, zbog čega javnost ubrzano traži drugačija rješenja.

Ovakav društveni ambijent vješto pokušavaju da iskoriste ekstremno desničarske snage i nostalgičari za radikalnim ideologijama. Predstavljajući se kao autentični "glas naroda" i "antisistemske snage", oni neumorno konstruišu dežurne krivce. Meta su najčešće migranti, oko kojih se pletu teorije zavjere, čak i u regijama gdje je njihov stvarni broj na nivou statističke greške.

Kao odgovor na to, postalo je evidentno da svaka politička ponuda koja građanima obećava zadržavanje statusa kvo uz "malo više truda", zapravo djeluje kao besplatna promocija za ekstremnu desnicu. Ovakav scenario je već viđen i vjerovatno će se iznova ponavljati.

S druge strane, politička platforma koja se bavi stvarnom društvenom krizom običnog čovjeka – umjesto oslanjanja na suhe ekonomske pokazatelje koji često ne odražavaju realnost, ima daleko veće šanse za uspjeh. Insistiranje na solidarnosti, zajedničkoj borbi i spremnosti na konfrontaciju sa krupnim kapitalom može ponovo pridobiti povjerenje građana.

Suštinski problem Evrope, od nacionalnih parlamenata do institucija Evropske unije, leži u činjenici da građani više nego ikada osjećaju potrebu za korjenitim promjenama. Postojeći društveno-politički model je u dubokoj krizi i ne uspijeva da odgovori na savremene izazove.

Ono što najviše zabrinjava jeste otuđenost političkog establišmenta, koji često ne razumije uzroke društvenog nezadovoljstva, niti uopšte primjećuje da problem postoji. Njihov jedini odgovor svodi se na ubjeđivanje javnosti da su promjene nemoguće i da treba da budu zadovoljni postojećim stanjem. Upravo taj stav je glavni razlog zašto gube podršku.

Ključno pitanje današnjice glasi: kome će se nezadovoljni građani okrenuti? Da li će se prepustiti različitim variantama ekstremne desnice, ili će dobiti priliku da podrže viziju suštinske promjene – onu koja će obnoviti demokratiju, osnažiti socijalnu državu i izgraditi društvo u kojem zaista ima mjesta za sve?