ADVERTISEMENT

Psihološkinja Radmila Vulić Bojović u razgovoru za Euronews Srbija savjetuje roditeljima da djecu ne opterećuju školskim sadržajima prije početka nastave, već da im tokom posljednje sedmice raspusta postepeno vrate ritam spavanja i svakodnevne obaveze. Ipak, kako objašnjava, najveći pritisak često osjećaju upravo roditelji, koji bi trebalo da imaju na umu da jedna školska godina nije „pitanje života i smrti“, već faza odrastanja u kojoj djetetu treba omogućiti da razvija povjerenje u sopstvene sposobnosti.

Naime, iako se približava 1. septembar, roditelji često počinju da razmišljaju o tome kako će dijete ponovo prihvatiti školske obaveze, ranije ustajanje, domaće zadatke i svakodnevnu rutinu.

Međutim, Vulić Bojović objašnjava da promjena ritma poslije dugog odmora nije nužno nešto negativno, već predstavlja prilagođavanje na drugačiju organizaciju dana.

„Sva djeca koja se vraćaju u školu poslije jednog relativno dugog perioda odmora i bezbrižnosti potrebno je da budu svjesna da će morati da se vrate svakodnevnim obavezama, drugačijem ritmu dana, drugačijoj organizaciji ličnog, pa i porodičnog života“, kaže ona.

Prema njenim riječima, upravo zbog toga početak školske godine predstavlja promjenu za cijelu porodicu.

„To je jedna promjena koja ne mora nužno da bude negativna, ali jeste stresna, jer zahtijeva reorganizaciju čitavog porodičnog sistema“, objašnjava.

Sličan zaključak navodi i Američko psihološko udruženje (APA), koje povratak u školu opisuje kao period koji može biti naporan za čitavu porodicu, zbog promjene rasporeda, novih nastavnika, učionica i drugih nepoznanica. APA savjetuje roditeljima da školsku rutinu počnu da vraćaju sedmicu ili dvije prije početka nastave, uključujući redovnije vrijeme odlaska na spavanje i ranije ustajanje.

Kada je riječ o školskom gradivu, Vulić Bojović nema dilemu – raspust ne bi trebalo pretvarati u produženu školsku godinu.

„Kad je raspust, djecu ne treba opterećivati školom. Nekada je to bilo da se djeca na neki način motivišu da čitaju lektiru, i to bi otprilike bilo to. Ne mislim da djecu treba opterećivati školskim sadržajima“, kaže ona.

Prema njenom mišljenju, mnogo važnije je da se pred početak nastave postepeno vrati dnevni ritam. To, dodaje ona, posebno važi za san.

„Ono što bi bilo korisno da roditelji urade, to je da bar u toj sedmici pred početak škole nekako polako počnu djecu da vraćaju u regularan ritam, ukoliko su oni taj ritam izgubili tokom trajanja raspusta. To znači odlaženje u krevet na vrijeme, ustajanje ujutru nešto ranije, pa svaki dan po malo ranije, da bi mogli da dođu konačno do tog trenutka koji se poklapa sa trenutkom odlaska u školu“, savjetuje.

I preporuke pedijatara idu u istom smjeru. Na primjer, Američka akademija za pedijatriju savjetuje roditeljima da sedmicu ili dvije prije početka školske godine počnu da vraćaju raniji odlazak na spavanje i uvedu dosljedniji ritam, uz dovoljno sna kao važan dio uspješnog funkcionisanja djeteta u školi.

Važno je, međutim, da se promjena ne pretvori u novu borbu između roditelja i djeteta.

„Nikakvi nameti, nikakva insistiranja. Mislim da to može da bude samo kontraproduktivno kod djece danas, ako ih tjerate na nešto što neće da rade, upravo suprotno“, kaže Vulić Bojović.

„Roditelji pod većim stresom nego djeca“

Jedna od čestih situacija pred početak škole jeste dijete koje negoduje, govori da ne želi ponovo u školu. To samo po sebi, smatra Vulić Bojović, ne znači da dijete zaista odbija školovanje. Obaveze postoje, ali način na koji se o njima razgovara može biti važan.

„Svako ima svoje obaveze, kao što mi moramo da idemo na posao da bismo mogli da funkcionišemo, da zarađujemo, da porodica može da funkcioniše. Tako je i njihova obaveza da se školuju, da se obrazuju“, navodi ona.

Škola, Ilustracija (Izvor: Canva)

Istovremeno, roditelji ne bi trebalo da školu predstavljaju samo kao namet i obavezu koju dijete mora da „preživi“.

„Nekako im dati tu perspektivu. Nije škola samo ovdje i sada i samo namet. Škola je potrebna zbog toga da bi nekako živjeli na način koji smatramo prihvatljivim, dostojanstvenim i da bi bili korisni članovi društva“, kaže.

APA takođe savjetuje roditeljima da razgovaraju sa djecom o njihovim strahovima i brigama u vezi sa školom, umjesto da njihove reakcije odmah odbacuju ili minimiziraju. Kako navode, posebno je važno čuti šta dijete očekuje od nove školske godine i šta mu je u vezi sa povratkom najteže.

Posebnu pažnju zahtijevaju djeca koja se u školu vraćaju sa lošim iskustvima iz prethodne godine – bilo da su u pitanju loše ocjene, konflikti sa vršnjacima ili nastavnicima, izolacija ili vršnjačko nasilje.

„To su specifične situacije. To jesu djeca koja mogu da dožive to kao povratak u agoniju, jer školu ne doživljavaju kao bezbjedno mjesto“, upozorava Vulić Bojović.

Kako objašnjava, za takvu djecu nije dovoljno samo reći da „moraju da se vrate u školu“. Ona navodi da je tu potrebno uključiti i stručnu pomoć, ali i samu školu.

„Ne samo razgovarati, možda i uključiti neku stručnu pomoć. I svakako od samog početka sa školskim organima adresirati tu temu. Znate, nije roditelj sam, nije dijete samo u svemu tome, niti je roditelj sam u svemu tome. Školski sistem treba da podrži svako dijete da se osjeća u školi dobro“, kaže ona.

Kazna i nagrada

Kada je riječ o nagradama i kaznama, Vulić Bojović smatra da klasično kažnjavanje nije najbolji pristup. Umjesto toga, smatra ona, roditelji mogu da uskrate određene privilegije kada dijete ne ispunjava svoje obaveze, dok pohvala treba da postoji, ali nagrada ne bi trebalo da postane automatska reakcija na svako poželjno ponašanje.

„Ne treba praviti situaciju u kojoj je dijete nagrađivano za normalno ponašanje. Mislim, treba da bude pohvaljeno, ali ne nužno i nagrađeno“, kaže.

Sa druge strane, kada je riječ o roditeljima, upravo oni bi, smatra, trebalo da pokušaju da spuste tenziju koju sami sebi stvaraju pred početak školske godine.

„Roditelji su pod većim stresom nego djeca. Njima je to, onako, svakodnevica“, kaže.

Roditelji, objašnjava, mnogo više razmišljaju o posljedicama školskog neuspjeha, dok dijete nema isti kapacitet da sagleda budućnost.

„Roditelj je svjestan posljedica koje to i takvo ponašanje, odnosno školski neuspjeh, i daleko bilo i odustajanje od škole, može da ima. Djeca to u tom trenutku ne znaju, niti mogu na taj način da pristupe tome“, navodi ona.

Zato bi, zaključuje Vulić Bojović, roditelji trebalo da budu podrška i oslonac, ali i da dozvole djetetu da samo savladava dio izazova koji su pred njim.

„Mislim da je važno da nekako roditelj bude svjestan toga da je to samo jedna školska godina, nije smak svijeta, nije nikakvo pitanje života i smrti, što bi rekli“, kaže.

I upravo u tome vidi prostor da dijete razvija samostalnost i povjerenje u sebe.

„To je jedna faza razvoja i da nekako puste dijete da polako razvija povjerenje u to da će dijete nekim svojim resursima savladati i odgovoriti na zahtjeve koji su pred njega ili nju postavljeni“, kaže.

Takav pristup, objašnjava ona, ne znači da roditelj treba da bude nezainteresovan za školu. Naprotiv, znači da treba da postavi granice i obezbijedi strukturu, ali i da ostavi dovoljno prostora djetetu da uči kako da se samo nosi sa obavezama, neuspjesima i novim izazovima.