ADVERTISEMENT

Među šumom koraka u Gospodskoj ulici, između izloga i svakodnevnih briga, stala je djevojčica s violinom u rukama i srcem punim odlučnosti.

Zove se Vanja Krunić, ima deset godina i melodijom pokušava da vrati ono što se novcem ne može lako nadomjestiti – toplinu, bliskost i sigurnost koju je djeci u ovom klubu donosila jedna posebna kobila i ravnopravna članica porodice.

Abby, mirna, blaga i mazna, bila je više od konja. Bila je prijatelj, terapeut, tihi saputnik onima kojima je najviše trebala. Radila je s djecom sa smetnjama u razvoju, strpljivo i bez riječi i godinama donosila osmijehe tamo gdje ih nije uvijek bilo lako izmamiti. Nakon što je nedavno uginula, djevojčica Vanja nije mogla da sjedi skrštenih ruku. Umjesto toga, odlučila je da stane na ulicu i svojom muzikom pokuša učiniti ono što bi Abby, da može, sigurno učinila za nju – pomogne.

“Na ideju sam došla sasvim slučajno… Klub nema sredstava za nabavku drugog konja, a ovakav je neophodan za djecu“, kaže Vanja za Banjaluka.net, dok pažljivo spušta gudalo na žice svoje violine.

Od ponedjeljka do petka ove sedmice, svakog dana od 10 do 12 časova, te u večernjim terminima od 19 do 21, sviraće na ulici kako bi prikupila novac za konja koji će zamijeniti Abby – jedinog konja terapeuta u klubu.

Vanja je članica Konjičkog kluba “Kentaur”, gdje je i sama provodila vrijeme uz Abby, konja koji nije bio samo dio programa već član male zajednice djece kojoj su terapijska jahanja značila mnogo više od igre.

Abby je bila posebno obučena za rad sa mališanima i djecom sa razvojnim teškoćama, a njeno prisustvo donosilo je sigurnost i osmijehe koje je teško opisati riječima, pa i Vanja na pitanje o njoj bira samo one najljepše.

“To je bio dječiji konj, miran i mazan, ali i jedini obučen za rad sa djecom sa smetnjama u razvoju i sa malom djecom. Mnogo smo ga voljeli”, priča Vanja.

Novi konj, koji bi mogao zamijeniti Abby u ovom terapeutskom smislu, koštaće oko 7.000 konvertibilnih maraka – iznos koji klub trenutno ne može sam obezbijediti.

U tom trenutku, Vanja i njena violina odlučili su preuzeti dio posla na sebe.

“Mama mi je pomogla da organizujem i pokrenem sve ovo”, dodaje Vanja, skromno, gotovo šapatom, dok ljudi prolaze i zastaju pored table sa dječijim šarenim slovima, na kojoj je ispisana ova važna priča.

Do sada, kaže, nikada nije svirala na ulici, ali ova situacija je bila važnija od treme.

Njen trud, između ostalih, prati i majka Gordana, koja ne skriva ponos.

“Na ideju je došla Vanja sama i ja sam je podržala koliko god sam mogla. Do sada nikad nije svirala na ulici, ovo je prvi put da se susreće s ovim, ali cilj je jedan – da se što više prikupi za novog konja i nove dječije osmijehe”, zaključila je ponosna Gordana za Banjaluka.net.