Završiti glumu i živjeti od glume dvije su različite stvari. Kerim Čutuna tu je razliku osjetio kada mu profesionalni angažmani nisu donosili dovoljno sigurnosti, pa je odlučio raditi druge poslove. Iskustvo rada u doner radnji kasnije je postalo materijal za njegovu predstavu "Nebitno".

U razgovoru za Euronews, govori o paradoksu sredine koja lakše prihvata nečiju zavisnost od drugih, nego pokušaj da se osamostali. O ličnim preispitivanjima i razlozima zbog kojih mu je danas važnije biti dobar sebi i porodici nego uklapati se u poželjnu sliku glumca.

Predstava "Nebitno" prilično je lična. Šta ti je najvažnije kada izađeš pred publiku?

Čutuna: Nemam namjeru da odmah nešto shvate. Volio bih da me slušaju i prate, da se zabave i na kraju izvuku neku lijepu pouku. Ako izgubiš pažnju ljudi koji su došli zbog tebe, nisi ništa uradio. Najbitnije mi je da sačuvam njihovu pažnju. Često poslije predstave bude komentara da je više tragična nego komična, ali na prvu uvijek izaziva smijeh. Možda kao obrambeni mehanizam, a možda zato što sam vješt komičar.

Kako je nastala potreba da napraviš vlastitu predstavu?

Čutuna: Ta ideja postojala je još tokom studiranja na Akademiji. Htio sam imati nešto svoje, nešto što će me predstaviti. Ali dok nisam osjetio stvarni svijet izvan Akademije, nisam imao ni hrabrosti ni dovoljno materijala. Predstava je došla kao posljedica moje lične potrebe da budem zadovoljan pozicijom u kojoj se nalazim i odgovoran za ono što mi se događa. Nisam želio biti jedan od ljudi koji klimaju glavom i trpe sistemske greške i anomalije, nego neko ko u praksi primjenjuje ono što je naučio u školi.

Dio predstave govori o radu u doner radnji i susretima s ljudima koji te prepoznaju kao glumca. Jesu li ti ti susreti bili smiješni i dok su se događali?

Čutuna: Jesu, iskreno. Naravno, nije bilo lako u prvih nekoliko mjeseci, dok osvještavaš situaciju u kojoj se nalaziš i način na koji se društvena percepcija tvoje pozicije može promijeniti samo zato što nešto radiš. Imam dio predstave u kojem kažem da sam dugo živio kao ameba, kao kockar, kao neko ko živi na grbači roditelja i nane. Kao takvog me niko nije smatrao ni jadnim ni smiješnim, niti me sažalijevao. A kada sam počeo da se borim za svoj život, ljudi su počeli komentarisati i donositi različite sudove. To je paradoksalno.

Jesi li zbog tih reakcija pomislio da si profesionalno podbacio?

Čutuna: Nisam. Imao sam svoju ličnu bitku. Spomenuo sam i kocku, to su neke stvari koje ljudi vješto prikrivaju, žive s njima i pokušavaju se uklopiti u društvenu sliku. U jednom trenutku nisam više htio biti dobar publici i okolini, nego sebi i svojoj porodici. Tada se desio taj prijelom, odlučio sam da želim biti odgovoran za sebe, svoj rad i svoj život. Ono što mi nije bilo prirodno jeste da ljudi gube identitet samo da bi se dopali nekome ko je apsolutno nebitan. Tu sam napravio presjek i shvatio da sam sebi bitan, a da je sve ostalo, zapravo, nebitno.

Kada su se pojavili naslovi da si napustio glumu, jesi li i sam to tako doživljavao?

Čutuna: Nisam ja imao šta da napustim. U profesionalnom teatru imao sam jednu realizovanu predstavu, "Istina ili izazov", koja je odigrana nekoliko puta u Sarajevskom ratnom teatru. Imao sam ozbiljnu potrebu da nešto radim, a gluma mi tada nije pružala dovoljno finansijske sigurnosti niti potvrdu umjetničke vrijednosti. Odlučio sam raditi posao koji će mi obezbijediti sigurnost. Radio bih svaki posao, a i radio sam različite poslove, od fabrike prozora do turističkog vodiča. Zahvalan sam doneru, jer mi je taj posao nekako bio najbliži glumi. Dolazili su ljudi svih profila i staleža. Ponio sam mnogo lijepog iskustva i od toga napravio predstavu. Mogu reći da sam se tokom tih godinu i po osjećao možda i najljepše u životu.

Društvene mreže donijele su ti novu publiku. Šta ti je u toj prepoznatljivosti najdraže?

Čutuna: Nisam očekivao takvu pažnju, ali sam brzo postao svjestan da to ljudima nešto znači i da se raduju. Zahvalan sam što prolazim svojim gradom, a ljudi mi sviraju iz automobila, mašu i pozdravljaju me. To me čini sretnim. Dalo mi je i potvrdu da smo sredina koja vapi za domaćim proizvodom, za nečim što će na lijep i realan način predstaviti nas i našu okolinu.

Uz popularnost dolaze i negativni komentari. Koliko te pogađaju?

Čutuna: Ima ih mnogo i to je priroda javnog djelovanja i izloženosti. Ne bi bilo normalno da su mišljenja jednostrana i da svi govore, "Super si." Teško me jedan komentar može stvarno dirnuti, pogotovo u tom odvojenom prostoru u kojem ljudi iza lažnih profila mogu pisati šta žele. Neko napravi profil samo da bi ti nešto napisao i uvrijedio te. Može ti čak imponovati koliko se neko potrudio da ti nešto kaže.

Šta bi danas rekao mlađem sebi?

Čutuna: Razmišljao sam o tome. To pitanje obično dolazi kada je neko uradio nešto lijepo i uspješno. Odgovor je najčešće da ništa ne bi promijenio. Ni ja nemam razloga da mijenjam, jer evo me, tu sam, razgovaramo o lijepim stvarima. Jedino bih dodao da želim biti još zahvalniji na svemu što imam, što mi se događa i što radim. Brzo se naviknemo na lijepe i dobre stvari. Čovjek se s vremena na vrijeme treba podsjetiti gdje je bio, u kakvim okolnostima i šta mu se događalo, pa pogledati gdje je sada.

Javljaju li ti se mlađe kolege koje u tvom iskustvu prepoznaju vlastite dileme?

Čutuna: Javljaju se s porukama da sam im inspiracija i da žele vjerovati da ima prostora za sve nas, da svi možemo pronaći svoje mjesto. To je možda i najljepša stvar. Dolaze nove generacije koje, kada me gledaju, nemaju taj teret da kažu, "vidi šta on radi", nego čovjek ima svoj put i radi. Znači, sutra mogu i ja.