Iako ne postoji nijedan istorijski dokument prije 1743. godine koji potvrđuje njeno postojanje, vjeruje se da je crkva nastala i ranije, još u vrijeme seobe Srba krajem 17. vijeka.

Prvi pisani trag o hramu pronađen je na bogoslužbenoj tkanini iz tog perioda.

Za crkvu se vežu brojne legende. Predanje kaže da je crkva prvobitno sagrađena duboko u šumi, ali da je preko noći sama došla na mjesto na kojem se danas nalazi. Krov je spušten, a ulaz veoma nizak, za šta postoji razlog:

„To je bilo u vrijeme turske vladavine, pošto su imali naviku i praksu, kako bi oskrnavili svetinje, da ulaze sa životinjom, konjima, i onda su uvijek pravili te ulaze u te crkve stare iz tog vremena. Pravili su se niski ulazi da bi se i čovjek morao pokloniti, a konj ne bi znao i ne bi mogao da uđe u hram. Postoje razne legende kako je ova crkva nastala i sagrađena, jer to je bilo teško vrijeme da se nešto radi, vrijeme turske vladavine, pa su neke legende tu zapisane da je ta crkva preko noći prešla Crnog vrha, tamo područje prema Čelincu, gdje ima dosta hrastove šume, što i nije nemoguće da su naši mještani ove parohije u to vrijeme pripremili građu. Nisu možda mogli preko noći, ali u roku od nekoliko mjeseci. Sve je to klesano ručno, ovdje nema mašine, osim sjekire i ostalih oruđa sa kojima se moglo klesati“, rekao je Dragan Savić, sveštenik.

Tokom vijekova hram je odolio zubu vremena.

Nedavno je zamijenjena krovna šindra, koja je zbog starosti i vremenskih uslova dotrajala. Posljednji put obnavljana je prije četiri decenije.

„To je hrastova cijepana daska koja se zove šindra i koja se posebnim metodama priprema, suši i postavlja. Ona ima svoju svakako funkciju, ali i posebnu vrijednost, pa smo nedavno to uradili. Pored tog zahvata kojim smo zaštitili hram, započeli smo restauraciju ikona. Ovdje imamo carske dveri, koje su i najstarija ikona, na kojoj su prikazani praznik Blagovijesti, a u gornjoj zoni dvojica starozavjetnih proroka, careva, Solomun i David. Trudom ljudi koji su radili restauraciju, one su ove godine potpuno restaurirane, zaštićene novom pozlatom. Ovo je zlato koje se nalazi na carskim dverima i sada smo sigurni da će biti zaštićene neko izvjesno vrijeme. Takođe smo uradili restauraciju ikona. Još neki ramovi treba da se postave i radićemo još neke ikone koje ćemo postaviti kasnije. Neke nam nedostaju, tražimo majstore koji bi mogli to da urade, odnosno ikonopisce, da ikone budu približno ovim ikonama koje se nalaze na ikonostasu“, dodaje Savić.

Iako površinom ima svega 28 kvadratnih metara, hram sadrži sve elemente pravoslavne crkve – oltarski prostor, sjeverna vrata kroz koja ulaze sveštenici, centralni dio za vjernike, pripratu i galeriju iznad nje, mjesto na kojem u velikim hramovima stoji hor.

Nakon Drugog svjetskog rata mnogi vrijedni predmeti iz hrama su nestali, ali je sama crkva ostala sačuvana.

„Bilo je svjedočanstava da su bili drveni svijećnjaci, da je bio drveni putir ili čaša iz koje se vjernici pričešćuju, da su bila drvena kandila. Sve je to nakon Drugog svjetskog rata, kao i mnoge druge vrijedne stvari, iz crkve nestalo, izgubljeno, spaljeno i tako dalje, ali ono što je nama važno jeste da je ovaj hram sačuvan i da se ovdje tri vijeka služi sveta liturgija“, objašnjava Savić.

Prije nekoliko godina ovo područje pogodilo je snažno olujno nevrijeme.

Većina stabala oko hrama tada je bila polomljena, ali sama crkva nije pretrpjela nikakvu štetu.

Do danas je na području Republike Srpske sačuvano 13 crkava brvnara. O njihovom značaju, istoriji i ulozi u očuvanju pravoslavne vjere pisao je Vladimir Đukanović, muzejski savjetnik i etnolog, autor dvije knjige posvećene crkvama brvnarama.

„Šta je zajedničko za te crkve jeste da ih možemo podijeliti u dvije grupe: manje i veće crkve. Manje su bile iz jednog dijela, bez oltara, zvonika, otvora, bez ičega, i samo su imale vrata, bez ikakvih obilježja da je crkva. I to su crkve koje su građene u turskom periodu. Dolaskom Austrougarske crkva postaje veća, dobijaju se prozori, prave se zvonici, znači, došlo je ipak do malo veće slobode nego ranije“, rekao je Vladimir Đukanović, muzejski savjetnik i etnolog.

Crkve brvnare svjedoče o istrajnosti i vjeri naroda koji je, uprkos brojnim ograničenjima, nastojao sačuvati svoj identitet. Njihova jednostavna arhitektura govori o vremenu kada je gradnja pravoslavnih bogomolja bila otežana, ali i o snažnoj želji vjernika da imaju mjesto za molitvu i okupljanje.

„Možete zamisliti sada u 18. vijeku seljaka koji nikada nije izašao iz svog sela, a treba da dođe u Carigrad i da skupi toliko i toliko dukata da bi platio i dobio odobrenje da se izgradi crkva. To samo prikazuje koliko su oni željeli da očuvaju svoju vjeru u najtežim momentima, kada je bila vjera potpuno zabranjena, i da naprave pa čak i najmanju bogomolju gdje će se ljudi okupiti i Bogu moliti i gdje će se vidjeti“, navodi Đukanović.

Iako skromnih dimenzija, ove drvene bogomolje bile su mnogo više od mjesta molitve. U njima su se okupljale generacije vjernika, čuvajući vjeru, tradiciju i zajedništvo. Danas predstavljaju dragocjene spomenike kulture i duhovnog nasljeđa.