ADVERTISEMENT

Trump smatra da posjeduje posebnu sposobnost da procjenjuje i iskorišćava svoje protivnike. Međutim, iranski lideri se pokazuju kao protivnik koji ga i dalje iznenađuje, prema istoj analizi.

"Sve što rade je da me izluđuju", izjavio je novinarima prošle nedjelje.

Tenzije bi mogle da se nastave. Zvaničnici njegove administracije procijenjuju da je novi sporazum o ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza blizu, međutim, Teheran i dalje insistira na uvođenju tranzitnih taksi, što je Trump ocijenio kao neprihvatljivo.

Nemogućnost postizanja povoljnog sporazuma ima političku cijenu za američkog predsjednika, posebno među glasačima koji se protive novim ratnim angažmanima. Paralelno, kontinuirana nestabilnost oko strateški važnog pomorskog puta održava cijene nafte visoko promjenljivim, sa posljedicama kako po američke potrošače, tako i po globalnu ekonomiju.

Vječiti izazov američkih predsjednika

Trump nije prvi predsjednik SAD-a koji se muči da razumije iranski politički sistem. Svi predsjednici nakon Islamske revolucije 1979. pokušavali su da dešifruju složenu strukturu vlasti Islamske Republike.

Većina je propala, dok su neki pretrpjeli ozbiljan politički udarac. Izuzetak je Barack Obama, koji je, nakon 20 mjeseci pregovora, 2015. godine postigao sporazum o iranskom nuklearnom programu. Iako ju je on smatrao vrhunskim diplomatskim dostignućem, bio je kritikovan i od strane republikanaca i demokrata, koji su tvrdili da je Teheran iskoristio spremnost Vašingtona na kompromis, piše New York Times.

Kenneth Polak, bivši analitičar CIA i član Savjeta za nacionalnu bezbjednost, procijenjuje da je Trump možda predsjednik koji je "najmanje razumio rukovodstvo Irana".

Kao što napominje, Trump je istovremeno težio velikom sporazumu sa Teheranom i vršio najveći vojni pritisak na njega, bez da je i jedna od te dvije strategije dala željene rezultate.

Vojni pritisak nije donio promjene

Trump je više puta izrazio uvjerenje da ogromna vojna moć može brzo dovesti do političkog rješenja.

Nakon američkog vazdušnog napada 28. februara, u kojem je ubijen Ali Khamenei, vrhovni lider Irana skoro četiri decenije, Trump je javno pozvao iranski narod da sruši režim, izjavivši da će on sam izabrati sljedećeg lidera zemlje.

Međutim, do narodnog ustanka nije došlo.

Naprotiv, tvrdolinijaško rukovodstvo je ojačalo svoju poziciju i u martu izabralo za novog vrhovnog lidera sina preminulog, Mojtabu Khameneija, koga američki zvaničnici smatraju još nepopustljivijim i posvećenijim sticanju nuklearnog oružja.

Teheran je potpuno ignorisao Trumpovo javno upozorenje da takav izbor "ne bi bio prihvatljiv", dok novi vrhovni lider nije odgovorio ni na prijedlog za lični sastanak.

Sistem zasnovan na konfrontaciji sa SAD

Uprkos kontaktima po pojedinačnim pitanjima, kao što su Hormuški moreuz i nuklearni program, iranski zvaničnici i dalje odbijaju mnoge ključne zahteve Vašingtona.

Prema analitičarima, Islamska Republika ostaje politički sistem čiji se ideološki identitet u velikoj mjeri oslanja na konfrontaciju sa Sjedinjenim Državama, što čini sveobuhvatan pristup izuzetno teškim.

Suzanne Maloney, potpredsjednica Brukings instituta, ističe da su američki kreatori politike decenijama potcjenjivali kako ideološku posvećenost, tako i duboko institucionalizovanu strukturu moći Islamske Republike.

Još jedna prepreka, primjećuje ona, jeste ograničen direktni kontakt američkih zvaničnika sa najvišim liderima Irana. Nijedan američki zvaničnik se nikada nije sastao sa ajatolahom Ruhollahom Khomeinijem, Alijem Khameneijem ili njegovim nasljednikom.

Lekcije Cartera, Reagana, Clintona i Obame

Istorija američko-iranskih odnosa puna je neuspješnih pokušaja približavanja.

Jimmy Karter je 1980. pokušao tajne pregovore za oslobađanje američkih talaca, ali je plan propao kada ga je ajatolah Khomeini odbio.

Ronald Reagan je odobrio tajnu prodaju oružja Iranu u nadi da će ojačati umjerene krugove, ali se afera razvila u skandal Iran-Kontra.

Bill Clinton je pokušao da iskoristi izbor reformističkog predsjednika Mohammada Khatamija 1997. godine, ali su tvrdolinijaši pod Alijem Khameneijem blokirali svaku perspektivu normalizacije.

Samo je Barack Obama postigao značajan sporazum, nuklearni pakt iz 2015. godine, koji je ograničavao iranski nuklearni program do 15 godina u zamjenu za ukidanje sankcija. Međutim, povlačenje SAD-a iz sporazuma 2018. godine, za vrijeme Trumpovog predsjedavanja, potvrdilo je sumnje Teherana da Vašington nije pouzdan sagovornik.

Od tada, Iran je ubrzao svoj nuklearni program, što je na kraju dovelo do vojnog sukoba koji je izbio u februaru.

Veteranski diplomata Dennis Ross sumira problem ovako: "Iranci nas izgleda bolje razumiju nego mi njih".

Prema njegovoj procjeni, Teheran shvata žurbu Vašingtona da postigne sporazume kao pregovaračku prednost, vjerujući da vrijeme više radi u korist Irana nego Sjedinjenih Država.