ADVERTISEMENT

Danska premijerka Mette Frederiksen postigla je ono što je mnogim socijaldemokratskim vladama posljednjih godina bilo nemoguće - reizbor. U vrijeme kada aktuelne vlade širom Evrope gube podršku na izborima, mnogi gledaju na migracione politike Socijaldemokrata u Danskoj (koji su pobijedili na izborima 2019. i 2022. godine, a ankete pokazuju da su na putu da pobjede i 2026.) kao na model koji vrijedi preuzeti.

Britanska Laburistička vlada – koju populistička stranka Reform UK neumorno kritikuje zbog borbe sa ilegalnom imigracijom – toliko je impresionirana danskim modelom da je poslala zvaničnike da saznaju kako taj sistem funkcioniše, piše CNN.

Objavljujući radikalnu reformu britanskog azilantskog sistema u ponedjeljak Shabana Mahmood, ministrka unutrašnjih poslova, izjavila je da je dok je Britanija "strogo slijedila stari model, druge zemlje su svoj pooštrile". Posebno je istakla Dansku kao primjer vrijedan oponašanja.

Stari model na koji je Mahmood mislila nastao je u poslijeratnom evropskom kontekstu. Konvencija Ujedinjenih nacija o izbjeglicama iz 1951. godine primijenjivala se samo na Evropu i imala je za cilj da zbrine ratne izbjeglice – prije svega Jevreje koji su preživjeli Holokaust, etničke Nijemce protjerane iz Istočne Evrope i disidente koji su bježali od sovjetskih režima. Taj ugovor je 1967. proširen da važi univerzalno, djelimično kako bi se ispravile posljedice kolonijalizma.

Međutim, širenje konflikata i klimatskih katastrofa – zajedno sa jeftinim putovanjima, rastom pismenosti i lakoćom online komunikacije – stavilo je ogroman pritisak na poslijeratnu arhitekturu azilantskog sistema. Krajem prošle godine, prema Ujedinjenim nacijama, 123 miliona ljudi širom svijeta bilo je prisilno raseljeno, u poređenju sa oko 44 miliona ljudi 2010. godine.

"Naš azilantski sistem nije dizajniran da se nosi sa ovim", rekao je britanski premijer Keir Starmer u ponedjeljak.

Velika Britanija je sada spremna da krene putem politike koju je Danska prvi put započela prije deceniju. Evropa je 2015. godine primila najviše zahtijeva za azil u jednoj godini od Drugog svjetskog rata, jer su građanski ratovi u Siriji i Libiji podstakli oko 1,3 miliona ljudi da putuju u region, uglavnom sa Bliskog istoka. Kada je njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila čuveno "Wir schaffen das (Možemo to!)", pozivajući Nijemce da prime izbjeglice, Danska je izabrala drugačiji pristup.

Pod vođstvom Larsa Lokkea Rasmussena, prethodnika Mette Fredriksen na mjestu premijera, koji je tada predvodio partiju Venstre, Danska je imala za cilj da smanji broj tražilaca azila, poboljša integraciju i brzo deportuje one koji su stigli ilegalno.

Rasmussen, koji je sada ministar spoljnih poslova, prvi je uveo da azilantski status bude privremen, a ne stalni. Prije 2015. godine, izbjeglice su mogle da ostanu u Danskoj pet godina, nakon čega bi im boravišne dozvole automatski postale stalne. Sada boravišne dozvole traju samo jednu ili dvije godine, a izbjeglice moraju da čekaju osam godina prije nego što mogu da se prijave za stalni status. Čak i tada, to nije zagarantovano: izbjeglice moraju tečno govoriti danski i imati nekoliko godina radnog iskustva sa punim radnim vremenom.

Danska je takođe otežala da se članovi porodice pridruže izbjeglicama. Oba člana porodice moraju imati najmanje 24 godine i položiti test iz danskog jezika. Izbjeglica ne smije da je prethodno koristila državne beneficije u posljednje tri godine, a takođe mora da obezbijedi finansijsku garanciju.

Mihala Klante Bendikssen, rukovoditeljka savjetodavne grupe za izbjeglice Refugees Welcome Denmark, izjavila je da je uklanjanje pretpostavke da azilantski status postaje stalni negativno uticalo na integraciju.

"Povezanost sa tržištem rada, učenje jezika i razumijevanje društva – to su veoma važni faktori za uspješnu integraciju", rekla je Bendiksen za CNN. Ali se plaši da su pooštreni zahtijevi "postavili ljestvicu previše visoko" za mnoge nove dolaske, obeshrabrujući neke da uopšte pokušaju – posebno starije osobe sa nižim nivoom obrazovanja.

Danska je takođe kritikovana zbog svoje politike o "getoima", koja omogućava državi da proda ili sruši stambene komplekse u kojima više od 50 odsto stanovnika potiče iz "nezapadnih" sredina.

Dobronamjerna interpretacija zakona o "getoima", uvedenog 2018. godine, jeste da on podržava integraciju podstičući ljude iz različitih sredina da žive zajedno, a ne samo jedni pored drugih. Ali nisu svi uvjereni. U februaru je jedan viši savjetnik najvišeg suda EU izjavio da politika predstavlja diskriminaciju na osnovu etničkog porijekla.

Ostali zakoni takođe su kritikovani od strane grupa za ljudska prava. Prema tzv. "zakonu o nakitu", vlasti mogu da zaplijene imovinu u vrijednosti preko 10.000 danskih kruna (oko 1.500 dolara) kako bi pomogle u pokrivanju troškova azilantske podrške. Ova mjera je primijenjena samo 17 puta tokom prvih šest godina, ali i dalje ima mračne istorijske konotacije, pri čemu neki prave poređenja sa zaplijenom vrijednosti od strane nacističkog režima.

Šta kažu brojke?

Malo ko osporava da su danske politike postigle svoj zvanični cilj. Godine 2014. Danska je dodijelila azilantski status 6.031 osobi. Do 2019. godine, taj broj je pao na 1.737.

Iako Danska danas izdaje znatno više boravišnih dozvola nego prije 30 godina, većina njih ide studentima i radnicima, a ne izbjeglicama. Od ukupno 99.811 boravišnih dozvola koje je Danska izdala prošle godine, samo 859 je dato tražiocima azila – manje od 1 odsto.

Britansko Ministarstvo unutrašnjih poslova navelo je da su danske politike smanjile broj zahtijeva za azil na najniži nivo u posljednjih 40 godina i dovele do deportacije 95 odsto onih čiji su zahtijevi odbijeni. Godine 2024. bilo je četiri nova zahtijeva za azil na 10.000 ljudi u Danskoj, u poređenju sa 16 na 10.000 u Britaniji i 20 na 20.000 za celu Evropsku uniju.

Iako je danski model osvojio pohvale za Socijaldemokrate u inostranstvu, neki kod kuće postaju razočarani. Na lokalnim izborima u utorak, partija Frederiksen izgubila je kontrolu nad Kopenhagenom prvi put u više od jednog vijeka. Iako je dio nezadovoljstva povezan sa visokim cijenama stanovanja u prestonici, analitičari kažu da je stroga politika partije po pitanju imigracije udaljila njen progresivniji urbani birački bazen.

Da li se danski model može u potpunosti primijeniti u drugim zemljama, ostaje da se vidi. Britanija planira da produži čekanje za stalni boravak sa pet na 20 godina – znatno duže od osmogodišnjeg čekanja za izbjeglice u Danskoj. Status izbjeglice biće preispitan na svake dvije i po godine; ako se utvrdi da je zemlja porijekla postala sigurna tokom tog perioda, izbjeglica će biti deportovan. Oni koji traže azil mogli bi takođe da budu lišeni imovine, uključujući nakit, kako bi se pokrili troškovi njihovog smještaja.