ADVERTISEMENT

Bomba GBU-57, s bojevom glavom od 13.607 kg, sposobna prodrijeti 61 metar pod zemlju prije eksplozije, nedostaje izraelskom arsenalu za njegov navedeni cilj sprečavanja Irana u izgradnji nuklearne bombe.

Zašto ova bomba?

Od petka prošle sedmice izraelska vojska je ubila iranske vojne komandante i oštetila brojne površinske instalacije, što je donijelo više pitanja nego odgovora.

“Režimske zalihe raketa, lanseri, vojne baze, proizvodni pogoni, nuklearni naučnici, vojna komanda i kontrola pretrpjeli su vrlo teške udarce”, rekao je za AFP Behnam Ben Taleblu, direktor iranskog programa u vašingtonskom savjetodavnom tijelu Fondacija za odbranu demokratija (FDD), konzervativno orijentiranoj grupi.

„No, još postoje prevelika pitanja o tome koliko je efikasan bio udar koji je Izrael izveo na centar iranskog nuklearnog programa.“

Međunarodna agencija za atomsku energiju IAEA nije prijavila štetu u Fordowu, postrojenju za obogaćivanje uranija južno od Teherana. Za razliku od lokacija u Natanzu i Isfahanu u centralnom Iranu, Fordow je zakopan duboko pod zemljom, izvan dohvata izraelskih bombi.

„Sve će oči biti uprte u Fordow, koji je zakopan ispod približno 90 metara stijene u centralnom Iranu“, navodi Taleblu.

Bivši general-pukovnik američke vojske i odbrambeni analitičar Rand Corporationa Mark Schwartz tvrdi kako „samo SAD ima konvencionalni kapacitet“ za uništavanje takvog mjesta. A pod „konvencionalnim kapacitetom“ misli na nenuklearnu bombu GBU-57.

Koje su njene mogućnosti?

Američka vojska navodi kako je GBU-57 – također nazvan Massive Ordnance Penetrator (masivni ubojni probojnik) – „dizajniran da prodre do 60 metara pod zemljom prije nego što eksplodira“, krećući se kroz stijenu i beton.

Time se razlikuje od projektila ili bombi koje obično detoniraju teret blizu mjesta udara ili pri samom udaru.

„Da bi se savladale ove duboko ukopane mete, oružje mora biti dizajnirano s prilično debelim kućištima od čelika, kaljenog čelika, kako bi se nekako probilo kroz ove slojeve stijena“, objašnjava Masao Dahlgren, saradnik koji radi na raketnoj odbrani za Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS), istraživački centar u Washingtonu.

GBU-57, dug 6,6 metara, također ima specijalizirani upaljač jer „vam je potreban eksploziv koji neće odmah eksplodirati pod tolikim udarom i pritiskom“, ističe Dahlgren.

Dizajniranje ove bombe počelo je početkom 2000-ih, a narudžba za 20 jedinica izvršena je kod Boeinga 2009. godine.

Kako se ispušta?

Jedini avion sposoban za ispuštanje GBU-57 je američki bombarder B-2, avion s nevidljivom tehnologijom.

Neki od ovih bombardera raspoređeni su početkom maja na Diego Garciji, mjestu zajedničke britansko-američke vojne baze u Indijskom okeanu, ali više nisu bili vidljivi do sredine juna, prema AFP-ovoj analizi satelitskih snimaka koje je dostavio Planet Labs.

Sa svojim kapacitetima dugog dometa, B-2 koji polaze iz Sjedinjenih Američkih Država “mogu letjeti sve do Bliskog istoka kako bi izvršili bombarderske napade. To se već prije radilo”, rekao je Dahlgren.

Svaki B-2 može nositi dvije bombe GBU-57, a Schwartz smatra kako će vjerovatno biti potrebno više bombi.

“Neće biti samo jedna i gotovo”, dodao je, kao i to da zračna nadmoć koju je Izrael uspostavio nad Iranom smanjuje rizike s kojima se suočavaju bombarderi B-2.

Koje su posljedice?

Takva američka intervencija donijela bi “mnogo političkih glavobolja za Ameriku”, kaže Taleblu, naglašavajući da bomba za uništavanje bunkera nije jedini način rješavanja iranskog nuklearnog programa.

Bez bombi GBU-57 i bez diplomatskog rješenja, Taleblu je rekao da bi Izraelci mogli napasti pristup podzemnim kompleksima poput Fordow, “pokušavajući pogoditi ulaze, srušiti što mogu, prekinuti struju” i poduzeti druge mjere koje su već poduzete u Natanzu.