ADVERTISEMENT

Nakon Hladnog rata, evropske zemlje su sistematski smanjivale svoje vojske, a ključni igrači kao što je Francuska obustavili su regrutaciju i vidjeli odgovarajući pad u veličini svojih oružanih snaga - za 38% od 1990-ih do danas.

Samo Austrija, Kipar, Danska, Estonija, Finska, Grčka, Norveška, Švicarska i Turska nikada nisu obustavile regrutaciju.

"Sada je hitnija stvar u suštini imati dovoljno trupa da drže liniju, ne nužno za borbu protiv Rusa, već za slanje snažne poruke odvraćanja“, rekao je za Euronews dr Aleksandar Burilkov, istraživač na Univerzitetu Leuphana u Lineburgu.

Ta poruka bi bila: 'Ako pokušate ono što ste uradili u februaru 2022., neće uspjeti', rekao je Burilkov, navodeći datum pune invazije Rusije na Ukrajinu.

Burilkov je jedan od koautora zajedničke analize Bruegelovog istraživačkog centra i Instituta Kiel, u kojoj se procjenjuje da će Evropi trebati 300.000 dodatnih vojnika da bi se branila, pored sadašnjih 1,47 miliona aktivnog vojnog osoblja, uključujući i one u Velikoj Britaniji.

"U protekle dvije godine Rusi su svoju ekonomiju i društvo uglavnom postavili na ratnu osnovu", rekao je Burilkov, dodajući da "kada se radi kolektivno, jačanje odbrambenih sposobnosti nije neizvodljiv trošak, posebno s obzirom na posljedice".

Saveznici u NATO-u trenutno razgovaraju o tome kako da to urade, kako u pogledu opreme tako i vojnog osoblja - a regrutacija je dio debate, rekao je zvaničnik NATO-a za Euronews, dodajući da je za osiguranje kolektivne efikasne odbrane u trenutnom okruženju potrebno više snaga za sprovođenje odbrambenih planova alijanse.

"Kako generisati ove snage, da li koristiti sistem regrutacije, rezervne snage ili neki drugi model, suverena je nacionalna odluka koju donose saveznici", rekao je isti zvaničnik.

Transatlantska vojna alijansa ne propisuje nacionalne vojne politike, ali može igrati ulogu u definiranju signala potražnje i olakšavanju razmjene među saveznicima. Zvaničnik je dodao da će debate o najboljim praksama, naučenim lekcijama i potencijalnoj ulozi NATO-a u rješavanju izazova zapošljavanja i zadržavanja biti istaknuti na dnevnom redu alijanse u narednim mjesecima.

Nakon ruske vojne agresije na Ukrajinu, baltičke države kao što su Latvija i Litvanija implementirale su različite modele regrutacije kako bi proširile svoje oružane snage.

Hrvatska također planira ponovno uvesti obaveznu vojnu službu ove godine, a moglo bi uslijediti i više zemalja, budući da obavještajne službe upozoravaju na potencijalni ruski napad na državu članicu NATO-a u roku od pet godina i raste neizvjesnost oko posvećenosti Donalda Trumpa NATO-u i evropskoj sigurnosti.

"Da bismo imali otporne vojske koje mogu ne samo da izdrže u početnoj fazi sukoba, već da nastave da se bore ako je potrebno, neophodno je biti u stanju da se uvede bilo kakav sistem koji bi i povećao količinu raspoloživog osoblja i povećao otpornost tog sistema“, rekao je Burilkov, govoreći o regrutaciji, kao i o dobro obučenim i efikasnim rezervama.

Pouke iz baltičkog modela

Finska i Estonija imaju obaveznu vojnu službu. Danska, Litvanija i Letonija koriste sistem regrutacije zasnovan na lutriji, dok Norveška i Švedska imaju uvedenu selektivnu obaveznu službu.

Ne postoji rješenje koje odgovara svima, ali istraživači Carnegie Europe su u dokumentu o politici iz 2024. godine tvrdili da se pouke mogu izvući iz nordijskih i baltičkih država. Ove zemlje su uvele različite podsticaje kako bi vojnu službu učinili privlačnijom, uključujući finansijske beneficije i mogućnosti zapošljavanja.

Litvanija, na primjer, nudi finansijsku podršku onima koji se dobrovoljno priključe službi, kao i pomoć pri zapošljavanju i obrazovanju tokom i nakon vojne dužnosti. A estonske odbrambene snage rade s privatnim poslodavcima u programima kao što je Cyber ​​regrutacija snaga, gdje šalju svoje zaposlenike u cyber službu da poboljšaju svoje vještine, a zatim ih primjenjuju na svojim poslovima.

“Mnoge vojske prolaze kroz proces svojevrsnog preispitivanja koje uloge moraju biti vojne, a koje civilne, jer se priroda ratovanja i nacionalna sigurnost mijenja,” primijetila je Linda Slapakova, istraživačica u RAND Europe.

Ipak, ne slažu se svi oko potrebe vraćanja obaveznog vojnog roka, što je opcija koja je zakonski nemoguća u nekim zemljama, a politički nevjerovatna ili praktično malo vjerovatna u drugim.

"Gledajući samo vojsku, mnogo je potrebno u smislu infrastrukture za obuku, provođenja medicinskih pregleda i prijavljivanja ljudi da obavljaju svoju obuku i svoju službu“, rekla je Slapakova za Euronews, naglašavajući da takva infrastruktura ne postoji u mnogim zemljama.

“Ako je cilj samo poboljšanje sposobnosti oružanih snaga, mislim da postoji mnogo drugih pitanja koja zemlje mogu razmotriti prije nego što počnu razmišljati o nečemu poput davanja mandata mladim ljudima da se pridruže vojnoj ili civilnoj službi”, dodala je.

Gallupova anketa sprovedena prošle godine pokazala je da bi samo 32% građana EU bilo spremno braniti svoju zemlju u slučaju rata.

U velikim ekonomijama EU kao što su Italija, Njemačka i Španija, brojke su bile još niže: samo 14% Italijana, 23% Nijemaca i 29% Španaca reklo je da bi bili spremni da se bore za svoju zemlju u ratu.