Jeste li se ikada zapitali koliko se troškovi zapošljavanja razlikuju u različitim dijelovima Evrope? Odgovor je vrlo širok. Odnos maksimalnog i minimalnog je više od pet puta veći, što pokazuje nivo razlika.
Dakle, gdje se poslodavci suočavaju s najvišim i najnižim troškovima rada širom Evrope? Koji faktori doprinose ovim velikim razlikama?
U 2024. godini, cijena rada po satu kretala se od 10,6 eura u Bugarskoj do 55,2 eura u Luksemburgu među zemljama EU, prema podacima Eurostata. Prosječna procijenjena cijena u EU iznosila je 33,5 eura.
Najviši troškovi u sjevernoj i zapadnoj Evropi
Najviši troškovi rada koncentrisani su u sjevernoj i zapadnoj Evropi, posebno kada se Island i Norveška uključe uz države članice EU.
Svih pet nordijskih zemalja je iznad prosjeka EU. Norveška, Island i Danska su među prve četiri, a svaka ima troškove rada po satu koji prelaze 50 eura, piše Euronews.com.
Osim njih, Belgija (48,2 eura), Nizozemska (45,2 eura), Austrija (44,5 eura), Francuska (43,7 eura) i Njemačka (43,4 eura) su također među zemljama s visokim troškovima rada.
Najniži troškovi rada u istočnoj Evropi
Troškovi rada u EU su najniži u istočnoj Evropi. Bugarska (10,6 eura), Rumunija (12,5 eura) i Mađarska (14,1 eura) imaju najniže stope.
Južna Evropa ima umjerene troškove. Ali i dalje postoji velika razlika u poređenju sa sjeverom. Italija (30,9 eura), Španija (25,5 eura), Portugal (18,2 eura) i Grčka (16,7 eura) spadaju u ovu grupu.
Dr. Agnieszka Piasna, viša istraživačica na Evropskom sindikalnom institutu (ETUI), izjavila je da ove uporne razlike slijede vrlo jasan regionalni obrazac, pri čemu zemlje Centralne i Istočne Evrope (CEE) i Južne Evrope imaju najniže troškove rada i nivoe plata.
Razlike u troškovima rada su manje u PPS-u
Dr. Sotiria Theodoropoulou, šefica odjela za evropske, ekonomske, politike zapošljavanja i socijalne politike na ETUI-u, naglasila je da nivoi cijena igraju ključnu ulogu u objašnjavanju razlika u troškovima rada. "Ako se troškovi izraze u standardima kupovne moći (PPS), razlike u troškovima rada su ograničenije“, rekla je.
To se može vidjeti iz podataka. Odnos maksimuma i minimuma među zemljama EU pada na nešto više od 2 puta u PPS-u, u poređenju sa više od 5 puta u eurima.
Razlika u troškovima rada se smanjuje kada se mjeri u PPS-u. Među zemljama EU, troškovi rada po satu kreću se od 19,1 u Bugarskoj do 40,3 u Belgiji. Norveška je na vrhu ukupne liste sa 40,7.
Budući da stope konverzije PPP za 2024. godinu još nisu dostupne, koristili smo stope iz 2023. za stvarnu individualnu potrošnju.
Baltičke i balkanske zemlje su i dalje na dnu, ali je jaz manji nego kod nominalnih troškova.
Troškovi rada odnose se na troškove koje poslodavci plaćaju za zapošljavanje radnika. Pored plata i dodataka, oni uključuju i troškove "koji nisu plata", koji su uglavnom socijalni doprinosi i porezi vezani za zapošljavanje.
Kako troškovi koji nisu plata utiču na ukupne troškove rada?
Udio troškova koji nisu plata u ukupnim troškovima rada uveliko varira širom Evrope, u rasponu od samo 5% u Bugarskoj i Litvaniji do 32% u Francuskoj i Švedskoj. Prosjek EU u 2024. godini bio je 25%.
Dr. Theodoropoulou je istakla da su ovi udjeli "povezani sa strukturom i filozofijom socijalnog osiguranja i beneficijama koje ono pruža građanima“.
Giulia De Lazzari, ekonomistica u Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), napomenula je da je u zemljama poput Francuske i Švedske sistem socijalne zaštite osmišljen da bude univerzalan i sveobuhvatan, pružajući širok spektar beneficija. To uključuje duže i bolje plaćene periode porodiljskog, očinskog i bolovanja, kao i opsežnije osiguranje za slučaj nezaposlenosti.
"Značajan dio ovih beneficija finansira se direktno kroz doprinose poslodavaca", rekla je.
Pored zemalja s najvećim udjelom, udio troškova koji nisu dio plate je visok u Austriji, Italiji i Španiji. Istočne zemlje poput Rumunije i Bugarske održavaju troškove koji nisu dio plate vrlo niskim.
Šta uzrokuje velike razlike u troškovima rada?
Giulia De Lazzari objasnila je da su troškovi koji nisu dio plate vrlo značajni u varijacijama troškova rada. "Nekoliko dodatnih faktora igra značajnu ulogu", dodala je. To uključuje:
1 Ekonomska struktura i produktivnost: Veća produktivnost omogućava zemljama da održe veće plate, a time i veće troškove rada po satu.
2 Institucije tržišta rada: Prisustvo i snaga sindikata, obuhvat i dubina kolektivnih ugovora i nivo zakonskih minimalnih plata značajno utiču na plate i, posljedično, na troškove rada.
3 Troškovi života i nivoi cijena: Troškovi rada su također djelimično u korelaciji s troškovima života. Zemlje s višim nivoima potrošačkih cijena uglavnom pokazuju više nominalne plate.