ADVERTISEMENT

Od Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, preko Grčke i Mediterana, do Australije i Amazonije, veliki požari posljednjih godina postali su jedan od najupečatljivijih simbola klimatske krize. Sličnoj situaciji svjedočimo ovih dana i u Bosni i Hercegovini gdje se vatrogasci uz pomoć vojske i volontera bore s požarima u više mjesta širom zemlje.

Ali, koliko su zaista klimatske promjene odgovorne za njih?

Odgovor nauke je složeniji od jednostavnog "više temperature znači više požara". Klimatske promjene nisu jedini uzrok požara. Za njihov nastanak potreban je izvor paljenja, munja, ljudska nepažnja ili namjerno paljenje, ali i gorivo u obliku suhe vegetacije. Ono što globalno zagrijavanje radi jeste da stvara sve povoljnije uslove da se vatra brzo proširi, da duže traje i da bude ekstremnija.

Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) navodi da je porast temperature uzrokovan ljudskim djelovanjem povećao sušnost i produžio sezonu požarnog vremena. Prema procjeni IPCC-a, prosječna dužina sezone s visokim rizikom od požara povećala se za oko petinu između 1979. i 2013. godine, dok je takvo produženje zabilježeno na približno četvrtini globalne vegetacijom pokrivene površine.

Borba sa vatrom od ranih jutarnjih sati: Helikopter OS BiH i danas gasi požar na području Konjica

Drugim riječima, klimatske promjene ne moraju nužno "zapaliti" šumu. One je mogu učiniti mnogo spremnijom da izgori.

Nije problem samo u broju požara

Jedan od najvažnijih naučnih nalaza posljednjih godina pokazuje zašto sliku o požarima ne treba svoditi samo na pitanje njihovog ukupnog broja.

Studija objavljena 2024. godine u časopisu Nature Ecology & Evolution analizirala je 21 godinu satelitskih podataka. Istraživači su izdvojili najekstremnije požare, one koji su se nalazili u najviših 0,01 posto prema količini energije koju oslobađaju.

Rezultat je bio dramatičan: učestalost takvih ekstremnih požara povećala se 2,2 puta između 2003. i 2023. godine. Štaviše, šest od sedam godina s najvećim brojem ekstremnih požara dogodilo se u posljednjih sedam godina analiziranog perioda.

Autori upozoravaju da se istovremeno može dogoditi da ukupna površina spaljena požarima na globalnom nivou opada, dok se najopasniji požari pogoršavaju. To nije kontradikcija. Veliki dio svjetske opožarene površine nalazi se u afričkim savanama, gdje su sezonski požari često povezani s poljoprivredom i tradicionalnim upravljanjem zemljištem. Ako se takvi požari smanjuju, globalni prosjek može padati, čak i dok ekstremni šumski požari u Kanadi, Sibiru, Australiji ili na Mediteranu postaju opasniji.

Zato je preciznije reći: svijet ne mora nužno imati više požara, ali sve češće ima uslove za ekstremne požare.

Kanada kao upozorenje

Jedan od najboljih primjera dogodio se u Kanadi 2023. godine. Tada je izgorjela površina približno šest puta veća od prosjeka, a požari su proizveli oko dvije milijarde tona CO₂ - gotovo četvrtinu globalnih emisija iz požara te godine.

Studija "State of Wildfires", koju su predvodili istraživači sa Univerziteta East Anglia, britanskog Centra za ekologiju i hidrologiju i Met Officea, zaključila je da su klimatske promjene učinile uslove pogodne za takve požare najmanje tri puta vjerovatnijim u Kanadi.

Matthew Jones, istraživač Tyndall centra za klimatska istraživanja i vodeći autor izvještaja, upozorio je da se mijenja sam „režim požara“, način na koji se požari pojavljuju, šire i vraćaju u određenim ekosistemima. Prema njegovim riječima, problem nastaje kada požari postanu češći i ozbiljniji nego što je prirodno za određeni ekosistem.

Još dramatičniji primjeri zabilježeni su u drugim dijelovima svijeta. Prema istom istraživanju, klimatske promjene su do 2023. godine učinile uslove pogodne za požare 20 puta vjerovatnijim u zapadnoj Amazoniji, dok su u Grčkoj bili otprilike dvostruko vjerovatniji.

Klimatologinja Met Officea Chantelle Burton, jedna od autorica izvještaja, ocijenila je da je gotovo sigurno da su klimatske promjene povećale površinu koju su požari zahvatili u Kanadi i Amazoniji 2023. godine.

Topliji zrak, suša i "gorivo" za vatru

Mehanizam je relativno jednostavan. Toplija atmosfera može sadržavati više vodene pare i istovremeno povećava isparavanje. Kada se to spoji s nedostatkom padavina, zemljište i vegetacija gube vlagu. Suha trava, lišće, grane i šumska biomasa postaju gorivo.

IPCC navodi da su se uslovi koji pogoduju požarima već povećali u više dijelova svijeta, uključujući južnu Europu, sjevernu Euroaziju, Sjedinjene Američke Države i Australiju. Istovremeno postoji visoka sigurnost da klimatske promjene povećavaju vjerovatnoću kombinacije velikih vrućina i suše.

Svjetska meteorološka organizacija također navodi da su naučni dokazi o vezi između klimatskih promjena i učestalosti ili intenziteta vremenskih uslova pogodnih za požare ojačali. Takvo „požarno vrijeme“ karakterišu visoke temperature, mala vlažnost, nedostatak padavina i često snažan vjetar.

Problem dodatno povećava činjenica da klimatske promjene djeluju kao svojevrsni multiplikator. Tamo gdje bi ranije postojala sušna i topla sedmica, danas može nastupiti duži period ekstremne vrućine i suše. Vegetacija tada postaje mnogo zapaljivija, a požar se može širiti brže nego što vatrogasne službe mogu reagovati.

Požari i klimatski začarani krug

Postoji još jedan problem: požari nisu samo posljedica klimatskih promjena, oni mogu dodatno pogoršavati klimatsku krizu.

Prema izvještaju „State of Wildfires“, tokom globalne požarne sezone 2023–2024. izgorjelo je oko 3,9 miliona kvadratnih kilometara. Ukupna opožarena površina bila je nešto ispod dugoročnog prosjeka, ali su emisije ugljika iz požara bile 16 posto iznad prosjeka, dostigavši oko 2,4 milijarde tona ugljika. Posebno su se izdvojili požari u kanadskim borealnim šumama, gdje je opožarena površina bila oko šest puta veća od prosjeka, a emisije ugljika više od devet puta veće.

The Guardian je objavio da su globalni požari 2023. godine oslobodili oko 8,6 milijardi tona CO₂, više nego što Sjedinjene Američke Države emituju iz svih izvora u jednoj godini.

Tako nastaje opasan krug: klimatske promjene povećavaju vrućinu i sušu, zbog čega su požari lakše zapaljivi i intenzivniji. Požari zatim oslobađaju ugljik koji je godinama bio skladišten u vegetaciji i zemljištu, čime dodatno povećavaju koncentraciju stakleničkih gasova u atmosferi.

Svijet već osjeća posljedice

Posljedice nisu samo ekološke. Veliki požari uništavaju kuće, infrastrukturu, poljoprivredne površine i šume, ali istovremeno ugrožavaju zdravlje ljudi. Dim može putovati stotinama ili hiljadama kilometara i izazvati ozbiljno zagađenje zraka i daleko od samog požara.

A problem se nastavlja i 2026. godine. Reuters je 13. avgusta objavio da Sjedinjene Države ove godine imaju jednu od najtežih požarnih sezona u svojoj historiji. Do tada je izgorjelo oko 2,6 miliona hektara, dok je registrovano više od 46.500 požara, najviše u posljednjih više od deset godina. Federalni podaci pokazuju i 12 slučajeva u kojima su vatrogasci ostali zarobljeni ili opkoljeni vatrom, najviše u jednom trenutku godine od 2006. godine. Reuters navodi da stručnjaci dio izuzetno teških uslova povezuju s klimatskim promjenama, dugotrajnom sušom, rekordnim temperaturama i slabim snježnim pokrivačem.

To pokazuje da klimatska promjena nije samo pitanje budućnosti. Ona već mijenja uslove u kojima ljudi žive i rade.

Šta nas čeka?

IPCC procjenjuje da će se vremenski uslovi pogodni za požare nastaviti povećavati s rastom globalne temperature. U jednom od scenarija IPCC-a, do sredine stoljeća značajno povećanje požarnog vremena moglo bi zahvatiti oko 60 posto svjetskog kopna.

Ipak, budućnost nije unaprijed određena. Smanjenje emisija stakleničkih gasova može ograničiti rast temperature, dok bolje upravljanje šumama, kontrolisano uklanjanje gorivog materijala, zabrana neodgovornog paljenja vatre i efikasniji sistemi ranog upozoravanja mogu smanjiti posljedice.

Matthew Jones s Univerziteta East Anglia poručuje da bi ispunjavanje ciljeva Pariškog sporazuma moglo značajno smanjiti rizik od ponavljanja ekstremnih požara poput onih iz 2023. godine.

Zato pitanje više nije samo koliko će požara biti. Mnogo važnije postaje pitanje koliko će oni biti ekstremni, koliko će brzo gorjeti i koliko će društva biti spremna da ih zaustave.

Naučni dokazi sve jasnije pokazuju da klimatske promjene povećavaju rizik upravo od takvih događaja. Ne pale one svaku vatru, ali zagrijavaju planetu, produžavaju sušne periode i stvaraju sve povoljnije uslove da se mali požar pretvori u katastrofu.

A kako se planeta zagrijava, granica između „normalne“ požarne sezone i katastrofalnog požara sve se više pomjera.