ADVERTISEMENT

Prijetnja nije došla iznenada, ali vrijeme i ton pokazuju da Peking ozbiljno shvata ono što se u Briselu sprema.

Zakon “Made in Europe”

Evropska komisija predstavila je 4. marta 2026. prijedlog uredbe IAA, koji je odmah nazvan zakonom “Made in Europe”. Evropski povjerenik Stéphane Séjourné rekao je da će zakon “stvarati radna mjesta usmjeravanjem novca poreznih obveznika u evropsku proizvodnju, smanjenjem ovisnosti i jačanjem ekonomske sigurnosti i suvereniteta”, piše Hina.

Zakon cilja tri strateška sektora: čiste tehnologije, automobilsku industriju te energetski intenzivne industrije kao što su čelik, aluminij i cement.

Konkretno, električni automobili koji primaju javnu podršku moraju biti sastavljeni u EU-u s najmanje 70 posto komponenti, isključujući bateriju, proizvedenih u 27 država članica. Za čelik i aluminij propisani su minimalni pragovi niskougljičnog sadržaja od 25 posto, a za cement pet posto.

Za strane investicije u strateškim sektorima zakon uvodi obavezni nadzor za ulaganja iznad 100 miliona eura iz zemalja koje kontrolišu više od 40 posto globalnih proizvodnih kapaciteta u datom sektoru, prag koji na papiru ne imenuje Kinu, ali u praksi gotovo isključivo na nju cilja. Cilj je povećati udio industrijske proizvodnje u BDP-u EU-a s 14,3 posto u 2024. na 20 posto do 2035.

Briselu gori pod nogama

Kontekst je ključan za razumijevanje zašto Brisel nije mogao čekati. Samo u 2024. i 2025. evropski dobavljači u automobilskom sektoru najavili su više od 100.000 otpuštanja, a ankete pokazuju da oko polovine evropskih dobavljača automobila razmatra smanjenje proizvodnih kapaciteta u EU-u.

Pozadina je kineska industrijska politika koja desetljećima premašuje ono što evropski konkurenti mogu pratiti. Prema podacima OECD-a, kineske kompanije primaju četiri do osam puta više državne pomoći u odnosu na prihod nego konkurenti iz drugih zemalja, uz dodatke koje je teško precizno izračunati, a uključuju jeftine kredite i indirektnu podršku.

Procjene Međunarodne agencije za energiju pokazuju da je trošak proizvodnje baterijskih ćelija u Kini 20 do 35 posto niži nego u Evropi. Trumpove carine praktično su zatvorile američko tržište za te proizvode, što Evropu čini još privlačnijom destinacijom za kineske viškove.

Oštra prijetnja iz Pekinga

Kinesko ministarstvo trgovine u prijetnji nije biralo riječi. Njegov glasnogovornik izjavio je da IAA “nameće brojne restriktivne zahtjeve na strana ulaganja i može narušiti principe Svjetske trgovinske organizacije”. Preferencijalnu oznaku “EU porijeklo” u javnoj nabavci i javnoj podršci Peking je ocijenio kao investicionu barijeru i “institucionalnu diskriminaciju”.

Kineska gospodarska komora pri EU rekla je da zakon označava zaokret prema protekcionizmu koji će narušiti trgovinsku saradnju između EU i Kine. Peking je od EU zatražio uklanjanje diskriminatornih zahtjeva prema stranim investitorima, obaveznog prijenosa intelektualnog vlasništva i tehnologije te ograničenja u javnoj nabavci iz zakonodavnog teksta.

Kineska prijetnja protumjerama dolazi u trenutku kada EU istovremeno otvara i drugi front.

Carinjenje kineskih pošiljki

Vijeće EU-a konačno je odobrilo da od 1. jula 2026. svaka mala pošiljka vrijednosti ispod 150 eura koja ulazi u EU podliježe fiksnoj carinskoj pristojbi od 3 eura po tarifnoj stavci. Mjera ostaje na snazi do 1. jula 2028, kada će biti zamijenjena redovnim carinskim tarifama.

Razmjeri promjene su impozantni. Samo u 2024. u EU je ušlo oko 4,6 milijardi paketa u okviru tadašnjeg praga, a više od 90 posto potjecalo je iz Kine. EU procjenjuje da je do 65 posto tih pošiljki bilo namjerno na rubu isplativosti radi izbjegavanja carina.

Platforme poput Sheina i Temua izgradile su čitave poslovne modele oko direktnog slanja robe potrošačima bez carinskih nameta, ali taj model od 1. jula više neće biti moguć. EU komesar za ekonomiju Valdis Dombrovskis rekao je da mjera “predstavlja važan korak prema osiguranju jednakih uslova za evropske kompanije”, a povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič ocijenio je carinske promjene “najambicioznijom carinskom reformom od osnivanja carinske unije 1968.”

Šta Peking može učiniti?

Jacob Gunter, analitičar berlinskog Mercator instituta za kineske studije, jednog od vodećih evropskih think-tankova za pitanja Kine, objašnjava da Peking ne mora direktno komunicirati s evropskim kompanijama prisutnim na kineskom tržištu. Dovoljno je da one same zaključe kako je u njihovom interesu lobirati za blažu evropsku strategiju.

Tome u prilog ide i poznati obrazac kineskih protumjera: selektivna ograničenja pristupa tržištu, porezne i regulatorne istrage te promjena nabavnih preferencija prema evropskim kompanijama s velikom izloženošću Kini.

Stručnjaci navode tri moguća scenarija. U prvom, EU i Kina ulaze u pregovore, čemu Peking u svojoj izjavi ostavlja vrata otvorenim, a IAA se modifikuje u ključnim tačkama kako bi se smanjila direktna diskriminacija kineskih investitora, možda modelom “priznatih partnera” koji bi Kini ostavljao ograničen pristup.

U drugom scenariju EU usvaja zakon uglavnom netaknut, Kina uvodi protumjere, najvjerovatnije u obliku istraga evropskih kompanija i nabavnih ograničenja, a obje strane istovremeno trguju i spore se pred WTO-om, koji nema brzo rješenje.

U trećem scenariju kombinacija kineskih prijetnji i unutrašnjeg evropskog lobija, posebno od strane zemalja s dubokim vezama s Kinom poput Njemačke i Mađarske, dovodi do tolikog razvodnjavanja zakona da “Made in Europe” postaje simboličan, a ne operativan.

Nikome nije lako popustiti

Zakon moraju zajednički usvojiti Vijeće EU-a i Evropski parlament, što obično traje nekoliko mjeseci i u kojem se ključne odredbe mogu mijenjati.

Pozadinska matematika je jednostavna i objašnjava zašto nijedna strana ne može lako popustiti: Evropa gubi industrijska radna mjesta, Kina ima viškove kapaciteta kojima treba tržište, a SAD je zatvorio svoja vrata.

Ono što se trenutno odvija između Brisela i Pekinga nije samo spor oko carinskih pragova i sadržajnih kvota. To je pregovaranje o tome kome će pripasti industrijska budućnost na bogatom evropskom tržištu.