Rat u Iranu ušao je u odlučujuću fazu nakon što su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenule veliku zajedničku ofanzivu na strateške ciljeve širom zemlje, u pokušaju da oslabe vojnu i nuklearnu infrastrukturu te izazovu promjene u režimu, kazao je za Euronews BiH direktor Instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Bahtijar Aljaf.
ADVERTISEMENT
"Geopolitički pad iranskog utjecaja počeo je i ranije, kroz slabljenje mreže regionalnih saveznika i višestruke vojne udare na paravojne i državno sigurnosne strukture. Iran je tvrdio da ima značajan utjecaj u Bagdadu, Damasku, Bejrutu i Sani, ali višegodišnji udarci protiv saveznika znatno su umanjili njegovu moć i sposobnost da utiče na regionalne događaje. Najznačajniji preokret desio se kada je vrhovni vođa Ali Khamenei ubijen u američko izraelskim napadima na Iran. Iranski državni mediji i zvaničnici potvrdili su njegovu smrt, kao i smrt više visokih vojnih i sigurnosnih zvaničnika, što je ostavilo politički vakuum na vrhu države. Iako je iransko vodstvo tokom proteklih sedmica bilo spremno na najgori scenario koji se danas dogodio, objavom smrti vrhovnog vođe Ali Khameneija, čini se da njegova oporuka nije sprovedena", pojasnio je.
Privremeno vođstvo i ustavna tranzicija
Dodao je da prema ustavnim odredbama, predsjednik Masoud Pezeshkian, šef pravosuđa Gholamhossein Mohseni Ejei i jedan član Vijeća čuvara iz redova ustavnih pravnika preuzimaju formalno privremenu vlast i nadgledaju tranzicioni period.
"Ustav, posebno član 111., propisuje da u slučaju smrti, ostavke ili smjene vrhovnog vođe, Vijeće stručnjaka mora što prije preduzeti potrebne korake za imenovanje novog vođe. Dok se novi vođa ne imenuje, tročlano tijelo, predsjednik, šef pravosuđa i član Vijeća čuvara — preuzima sve dužnosti vrhovnog vođe privremeno. Međutim, u praksi Ali Larijani (67), bivši komandant Revolucionarne garde i sadašnji predsjednik Vijeća za nacionalnu sigurnost, preuzima realno vođenje Irana. Prije smrti Khameneija, Larijani je ovlašten da upravlja državom u slučaju njegovog ubistva, zajedno sa sinom Mojtabom Khameneiem. Ovaj potez implicira da Larijani uživa značajnu legitimnost unutar establišmenta i da postoji mogućnost da on bude kandidat za trajnog vrhovnog vođu. Njegova uloga u tranzicionom periodu odražava kombinaciju iskustva, autoriteta i povjerenja koje mu je Khamenei lično ukazao", istakao je Aljaf.
Prema njegovim riječima, formalna trojka (Pezeshkian, Mohseni Ejei i član Vijeća čuvara) predstavlja ustavni okvir za vođenje države, dok je Larijani centralna figura u stvarnom donošenju odluka i koordinaciji državnih institucija u kriznom periodu.
Umjereni konzervativci i regionalna politika
"Važno je napomenuti da su umjereni konzervativci, poput Pezeshkiana i njegovih saradnika, trenutno spremniji na saradnju sa zapadnim zemljama i susjedima nego ranije generacije iranskih lidera. To uključuje potencijal za dijalog sa Sjedinjenim Državama, Evropom i regionalnim akterima u cilju ublažavanja sankcija, stabilizacije ekonomije i smanjenja tenzija u regiji. Ova generacija lidera je svjesna unutrašnjeg i međunarodnog pritiska te iscrpljenosti društva, pa tranzicija u Iranu može imati znatno drugačiji ton od prethodnih faza u historiji Islamske Republike", smatra Aljaf.
Venezuelanski model tranzicije
Prma njegovom mišljenju, iranska tranzicija se u analitičkim krugovima često poredi sa Venezuelanskim modelom, gdje formalni režim ostaje na vlasti, ali uz značajne promjene u politici i vođenju države koje ublažavaju unutrašnje i međunarodne tenzije.
"U Venezueli, nakon pokušaja destabilizacije režima Nikolasa Madura, privremene funkcije preuzela je njegova potpredsjednica Delcy Rodríguez, koja je pregovarala s međunarodnim akterima i omogućila postepene reforme bez potpune smjene sistema. U slučaju Irana, privremena trojka i umjereni konzervativci mogli bi igrati sličnu ulogu: očuvanje formalnog sistema Islamske Republike, dok se istovremeno stvara prostor za dijalog sa Zapadom i susjedima, smanjenje regionalnih ambicija i ublažavanje unutrašnje represije. Ovaj pristup omogućava kontinuitet vlasti i postepenu političku tranziciju bez otvorenog kolapsa sistema", smatra Aljaf.
Direktor IFIMES-a ističe i tri moguća scenarija razvoja situacije:
"Prvi je, kontrolisana tranzicija pod civilnim vodstvom. Prijelazno civilno rukovodstvo stabilizuje državu i nastoji uspostaviti pregovore sa Zapadom i susjedima. Islamska Republika formalno ostaje, ali politika se ublažava, a fokus se stavlja na ekonomski oporavak i regionalnu saradnju. Ovaj scenario se smatra najoptimističnijim jer otvara put ka stvarnoj demokratizaciji, ali iskustva iz Iraka i Libije pokazuju da vojna intervencija rijetko vodi brzom i stabilnom demokratskom ishodu. Drugi je, opstanak sistema uz dominaciju sigurnosnog aparata (Venezuelanski model). Formalno režim opstaje, ali ga vode umjereni konzervativci spremni na kompromis. Revolucionarna garda i sigurnosni aparat zadržavaju utjecaj, ali politika postepeno popušta: smanjuje se podrška regionalnim saveznicima, ublažava se represija, a nuklearni i raketni programi mogu biti ograničeni. Ovaj model omogućava očuvanje institucionalne stabilnosti i kontinuiteta, slično kao što je Delcy Rodríguez u Venezueli upravljala tranzicijom bez potpunog rušenja sistema. Dok je treći, kolaps i vojna uprava. U slučaju potpunog institucionalnog sloma sigurnosni aparat preuzima direktnu kontrolu. Iran bi tada ušao u fazu vojne uprave sa snažnom centralizacijom moći i relativno produženom izolacijom, bez jasnog puta ka demokratskim promjenama. Ovo je najrizičniji scenario, sa mogućim dugotrajnim unutrašnjim sukobima i produbljenjem međunarodne izolacije", pojašnjava Aljaf.
Budućnost Irana
Dodao je da Iran se nalazi na velikoj prekretnici usljed vojne eskalacije i smrti vrhovnog vođe.
"Iako postoje ustavni okviri za tranziciju, unutrašnja dinamika i regionalni pritisci čine budućnost neizvjesnom. Zemlja bi se mogla kretati ka kontrolisanoj institucionalnoj tranziciji pod umjerenim konzervativnim vodstvom, koristeći model sličan Venezuelanskom za očuvanje formalnog sistema, ali sa postepenim reformama i saradnjom sa Zapadom i susjedima. Ipak, mogućnost da sigurnosne strukture konsoliduju vlast ili da dođe do vojnog preuzimanja i dalje ostaje otvorena, u zavisnosti od odnosa snaga, međunarodnog pritiska i sposobnosti umjerenih lidera da stabilizuju zemlju. Ovaj period predstavlja jedinstvenu priliku za redefinisanje unutrašnje i vanjske politike Irana i priliku za postepenu tranziciju ka modernijoj i pragmatičnijoj državnoj strukturi. Larijani kao praktični lider tranzicije, zajedno sa trojkom, postavlja okvir za održavanje stabilnosti i pregovore o budućoj političkoj konfiguraciji zemlje, dok umjereni konzervativci pružaju potencijal za dijalog sa Zapadom i regionalnim susjedima", zaključio je Aljaf.