ADVERTISEMENT

Najnovija eskalacija sukoba započela je prije sedam dana, kad je Izrael izveo napad na Iran, pri čemu je gađao stotine vojnih i nuklearnih ciljeva s ciljem sprječavanja Teherana da razvije atomsko oružje. Iran je uzvratio ispalivši stotine projektila i dronova. Očekuje se i veliki izbjeglički val iz Irana, a cijeli svijet promatra hoće li Sjedinjene Države ući u rat.

Kako je sve počelo?

Jasno je kako svjedočimo povijesnim događanjima. Ali, odnosi između tih zemalja nisu uvijek bili neprijateljski. Iran, jedna od najvećih muslimanskih zemalja svijeta, bio je desetljećima ključni partner židovske države na Bliskom istoku.

Dok je za Izrael poznato da je od osnivanja 1948. bio parlamentarna demokracija, Iran je u istom razdoblju bio pod vlašću šaha Muhameda Reze Pahlavija.

Iran je još 1947. bio među malobrojnim državama koje su u Ujedinjenim narodima glasale protiv plana o podjeli Palestine. Dvije godine kasnije, Iran je također glasao protiv prijema Izraela u UN. Unatoč tome, Iran je postao druga većinski muslimanska zemlja (nakon Turske) koja je Izrael de facto priznala 1950. godine - kroz neformalne diplomatske kontakte i uspostavu izraelske trgovinske misije u Teheranu.

Sohrab Sobhani, iransko-američki profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Georgetown, u knjizi "Pragmatična antanta: izraelsko-iranski odnosi, 1948. – 1988." navodi i humanitarni aspekt, objasnivši kako su odnosi u početku postojali i kako bi se pomoglo iranskim Židovima da se presele u Izrael.

Dublji totiv Irana bio je distanciranje od arapskog nacionalizma. Naime, Iran je perzijska, a ne arapska zemlja, s vlastitim jezikom i historijskim naslijeđem. Većina muslimana u Iranu su šijiti, dok u arapskim zemljama dominiraju suniti. Arapski nacionalizam, predvođen Egiptom pod Gamalom Abdelom Naserom, često je bio usmjeren protiv utjecaja nearapskih sila, uključujući Iran i Tursku.

Nagla promjena pa opet uspostava savezništva

Situacija se mijenja dolaskom premijera Muhameda Mossadegha na vlast 1951. (šah je u to vrijeme imao ograničene ovlasti), koji prekida diplomatske odnose s Izraelom kako bi se približio arapskim zemljama jer je od njih tražio podršku u borbi protiv britanske dominacije nad naftom.

Nakon državnog udara 1953., koji je organizirala CIA uz pomoć MI6, šah Pahlavi ponovno je učvrstio svoju vlast i postao snažan prozapadni monarh.

Tada je uspostavljeno blisko, ali diskretno savezništvo Irana i Izraela, temeljeno na zajedničkim interesima i podršci Zapada. Tako je bilo sve do revolucije 1979. i svrgavanja Pahlavija.

Prirodni partneri

Šah je nakon puča 1953. centralizirao vlast i pokrenuo ambiciozne programe modernizacije i zapadnjačkih reformi. Iako danas na društvenim mrežama gledamo snimke iz 1970-ih na kojima žene u Teheranu nose minisuknje ili voze automobile, to ne odražava stvarnu društvenu i političku klimu.

Šahov režim tada je provodio snažnu cenzuru, gušio svaki oblik opozicije i koristio tajnu policiju SAVAK za nadzor, zastrašivanje i mučenje protivnika.

Iako su se Iran i Izrael razlikovali po političkom sistemu, društvenim vrijednostima i identitetu, zajednički interesi i regionalne prijetnje učinili su ih prirodnim partnerima.

Doktrina periferije

Izrael je, zbog potpune izolacije od strane arapskog svijeta, očajnički tražio partnere za trgovinu, opskrbu energentima i vojnu saradnju. Iran je, s druge strane, trebao tehnološke inovacije, vojnu opremu i obavještajnu podršku kako bi modernizirao svoju vojsku i osigurao stabilnost režima.

Historičar Univerziteta u Oxfordu Eirik Kvindesland za Al Jazeeru je podsjetio na "doktrinu periferije" prvog izraelskog premijera Davida Ben-Guriona. Kaže da je težio odnosima s nearapskim državama na rubovima Bliskog istoka, što je uključivalo i Etiopiju. Ističe da su Iran i Turska tu bili najuspješniji.

Ubrzo je uspostavljen naftovod s ciljem slanja iranske nafte u Izrael, a zatim u Evropu. Iran je od Izraela, osim kroz vojnu tehnologiju i obuku sigurnosnih službi, profitirao i kroz modernizaciju poljoprivrede i infrastrukture.

Uspostavljena su i neslužbena diplomatska predstavništva.

"Šah se želio približiti Americi"

"Izrael je trebao Iran više nego što je Iran trebao Izrael. Izrael je uvijek bio proaktivna strana, ali šah je također želio način za poboljšanje odnosa sa SAD-om, a u to vrijeme Izrael se smatrao dobrim načinom za postizanje tog cilja", rekao je Kvindesland.

"Postojala je i mogućnost izgradnje sigurnosnog aparata, a iransku sigurnosnu i obavještajnu službu SAVAK djelomično je obučio Mossad", kaže.

Časopis Middle East Record, koji objavljuje Univerzitet u Tel Avivu, 1961. je pisao kako je glavni sekretar Arapske lige u to vrijeme bio zabrinut zbog toga što cionistički utjecaj u Iranu raste svakodnevno.

Postojali letovi, škole, ali i vojna saradnja

Do revolucije 1979., Iran je imao jednu od najvećih židovskih zajednica na Bliskom istoku izvan Izraela, koja je bila dobro integrirana i često je služila kao most između dviju zemalja.

Film Dana Shadura i Baraka Heymana "Prije revolucije" podsjeća gledatelje da je u iranskoj prijestolnici postojala izraelska škola i da su neki Izraelci u Iranu zaradili toliko novca u nekoliko godina da su si po povratku mogli priuštiti kupnju kuća u otmjenim dijelovima Tel Aviva. Prema navodima iz filma, kako prenosi Times of Israel, navodno su postojali letovi između dvije zemlje, koji nisu bili službeno zavedeni.

Izraelski biznismen Yehuda Arzi u filmu se prisjetio raskošne večere u iranskoj kraljevskoj palači, gdje mu je šah rekao da u toj dvorani ne vrijede islamska pravila i da se može slobodno piti i uživati. Arzi je dodao da nikada nije vidio takvo bogatstvo, čak ni u Evropi.

Times of Israel u članku pod naslovom "Je li Izrael, za vrijeme šaha, pomogao pokrenuti iranski nuklearni program?" podsjeća i da se u filmu detaljno opisuju veliki poslovi s oružjem, ali i kontroverzni okvir vojne i obavještajne saradnje. List piše kako je taj okvir vjerojatno uključivao izraelsku pomoć u uspostavljanju onoga što je postalo iranski nuklearni program.

"Ljubavni odnos bez bračnog ugovora"

Univerzitetski profesor David Menshari, koji je proveo dvije godine provodeći istraživanje u Iranu uoči Islamske revolucije, jednom je pitao iranskog dužnosnika zašto Teheran ne može formalno priznati Izrael, s obzirom na to da su odnosi tako srdačni.

Iznio je da mu je dužnosnik rekao da je to kao ljubavni odnos bez bračnog ugovora.

"Bolje je imati ljubavni odnos bez ugovora, nego imati ugovor koji ne znači puno", riječi su koje je prenio Menshari.

Tokom 1979. Islamska revolucija srušila je šahov režim, a Iran je proglašen Islamskom Republikom pod vodstvom ajatolaha Homeinija.

Novi režim je uspostavio teokratsku vlast, a Homeini je Izrael proglasio "malim Sotonom", a SAD "velikim Sotonom", čime je jasno označio svoje glavne neprijatelje i postavio temelje novoj orijentaciji zemlje, piše Index.hr.