ADVERTISEMENT

Ako potražite datum rođenja na tražilici Google dobiti ćete odgovor, da je najbolji izvođač sevdalinke rođen 8. januara 1936. godine.

Pa su na osnovu toga i pojedini mediji u BiH iz godine u godinu na svojim stranicama uredno obilježavaju današnji dan kao dan rođenja ovog bosanskohercegovačkog velikana.

Pogrešna informacija na stranici Google (Izvor: PrtSc)

Ipak, da jednom i zauvijek stavimo tačku na ovo pitanje, o tačnom datumu rođenja Safeta Isovića, pitali smo osnivača i direktora Fondacije SEVDAH, mr. Damira Galijaševića.

"Upravo sam razgovarao s Benjaminom Isovićem, našim velikim pjesnikom, Safetovim sinom, koji mi je potvrdio da je datum Safetovog rođenja 20. oktobar. Ništa neobično za naše portale koji gotovo u pravilu ne provjeravaju informacije ovakvog tipa. Svake godine Safetov rođendan obilježavamo pogrešnog dana. Isti je slučaj i s još jednim velikanom sevdaha, Omerom Pobrićem, kojem se uporno obilježava rođendan 08. septembra, a čovjek rođen 08. augusta", kazao je Galijašević za Euronews BiH.

Kako nam je potvrdio, Safet Isović rođen je 20. oktobra 1936. godine u Bileći.

Isovićev otac Ahmet, po zanimanju je bio trgovac, i sa svojom Eminom (djevojački Šaković) imali su troje djece: Fehima, Fehmu i najmlađeg Safeta.

Početkom Drugog svjetskog rata petogodišnji Safet je morao sa svojim roditeljima napustiti rodni grad.

Tada je bio nastanjen u Banjoj Luci gdje je pohađao osnovnu školu "Šesta pučka škola".

Po završetku osnovne škole upisao je gimnaziju u rodnoj Bileći, u koju se vratio po završetku rata, a nakon gimnazije nastavio je svoje obrazovanje pohađajući višu gimnaziju u Trebinju.

Kada je došao do šestog razreda, otišao je u Slavonski Brod.

Prema želji njegovog amidže, otišao je u Slavonski Brod, gdje je 1955. godine završio veliku maturu pohađavši Gimnaziju "Zlatko Šnajder", gdje je bio među najboljim đacima i jedan od omiljenih u društvu.

Pored velikog školskog uspjeha, istovremeno se bavio jedriličarstvom i imao je veliku želju da bude pilot, međutim to se nije svidjelo njegovoj majci, pa je odustao od te želje.

Isovićeva druga velika želja bila je da ide u Zagreb na fakultet.

Međutim, pod pritiskom roditelja, morao se vratiti u Sarajevo gdje je upisao Pravni fakultet.

Na pauzama između predavanja, on i društvo su pjevali.

Čuvši ga, jedan od Isovićevih velikih prijatelja, Asim Hasko Haverić odveo ga je u ansambl narodnih igara i pjesama studentskog društva "Slobodan Princip Seljo" s kojim je ostvario svoje prve muzičke uspjehe.

Na nagovor ljudi iz ansambla otišao je na audiciju koju je organizirao Radio Sarajevo.

Na te audicije je izlazilo po 120 ljudi i bilo je jako teško proći.

Isović je, kako je govorio na prvoj audiciji bio namjerno opstruiran od strane jednog muzičara, ali je drugi put imao je više sreće.

Oni koji bi prošli, dobijali su pravo idu na vježbe, te da poslije godinu dana snime prvu pjesmu.

Tada je Isović dobio priliku da prvi put snimi dvije pjesme, Kad ja pođem iz Sarajeva grada i Kasno prođoh kraj Morića hana, koje su bile emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine.

U tom periodu nastali su i maestralni snimci pjesama, kao što su Kiseljak ili Pjesma zavičaju.

Podjela između radijskih i kafanskih pjevača tada je bila veoma rigorozna.

U to vrijeme niti jedan od radijskih pjevača nije smio zapjevati u kafani.

Čak i oni koji bi na nagovor publike otpjevali samo jednu pjesmu bili su isključeni iz radio programa.

Tada se snimalo isključivo sa orkestrom, nije bilo matrica nitii nasnimavanja.

Prvi solistički koncert održao je u Domu sindikata u Beogradu 1963. godine kojeg je otvorio pjesmom Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo.

Tada se na svakom sjedištu u koncertnoj sali nalazio mali buket ljubičica i Isovićev program, a na koncerte u tom periodu isključivo se dolazilo u elegantnim odjevnim kombinacijama

Velika je njegova muzička ostavština, a još je veći broj dobijenih nagrada na prestižnim muzičkim takmičenjima, imao je oko 30-ak zlatnih i srebrenih ploča.

Dobitnik je estradne nagrade BiH i estradne nagrade Jugoslavije, na svakom festivalu na kojem je nastupao osvajao bi prvo ili drugo mjesto, počevši od prvog Ilidžanskog festivala 1964, kad je dominantna pjesma bila Jablani se povijaju.

Na Ilidžanskom festivalu pobijeđivao je više puta: 1964., 1966., 1970., 1971., 1975. godine.

Sa pjesmom Stoj, mjeseče sam, od pet mogućih, dobio je četiri nagrade.

Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, bile su prepune kada god bi gostovao.

Vrhunac svih tih gostovanja bio je održani koncert u prepunoj operskoj dvorani u Sydneyju u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao.

U njegovom životu, nije sve bilo bajno, nailazio je i na mnoge prepreke i ljudsku nepravdu.

U ljeto 1992. godine tokom rata (1992 – 1995.) Isović je bio teško ranjen u svojoj porodičnoj kući u Sarajevu, pa je po drugi put u životu bio primoran krenuti u izbjeglištvo.

Jedno vrijeme zadržao se u Zagrebu, gdje je učestvovao u osnivanju društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva.

Sa sinom Benjaminom, pjesnikom, obnovio je pjesmu o poharanoj Bosni, nastalu 1946. godine iz pera Joze Penave, Safetovog zaslužnog korepetitora, kompozitora i prijatelja.

Po završetku rata u Bosni i Hercegovini, Isović se vratio u Sarajevo.

U proljeće 2003. godine održao je veliki solistički koncert u dvorani Zetra u Sarajevu koji je ujedno bio i svojevrsni pečat njegove bogate karijere.

Pjevao je aktivno više od pedeset godina. Ali, uprkos godinama, njegov fantastični glas, nikada ga nije izdavao . Isović je pjevao sve bolje, ne gubeći svoj glas i dah, čak i u danima kada je njegovo tijelo počela nagrizati teška i neizlječiva bolest.

Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo.

Preminuo je 2. septembra 2007., u Sarajevu.

Safetov mezar se zasluženo nalazi među mezarima najvećih sinova, heroja Bosne i Hercegovine, u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, a Park kod Druge sarajevske gimnazije nosi njegovo ime.