Sarajevska filharmonija i nova publika

Kada sam preuzeo rukovođenje Sarajevskom filharmonijom, bilo mi je jasno da nam je potreban program koji će privući i publiku koja inače ne dolazi na koncerte umjetničke muzike.

Zato smo odlučili da jednom ili dva puta godišnje realizujemo ono što nazivamo off-programom. Iz toga su proizašli projekti poput saradnje s Helem Nejseom i Red Bull Symphonic.

Nakon projekta Red Bull Symphonic primijetili smo nešto veoma zanimljivo. U našoj sali ima 430 mjesta, a mi koji smo ovdje decenijama već prepoznajemo redovnu publiku. Tada smo vidjeli mnogo novih lica. To nam je pokazalo da ovakvi programi imaju smisla.

Smatram da bi svako dijete tokom odrastanja trebalo ući u ovu zgradu, bez obzira na to hoće li gledati dramsku predstavu, operu, balet ili koncert Sarajevske filharmonije.

Zato smo radili na tome da učenicima otvorimo generalne probe, a nastojali smo uključiti i studente. Više od 90 posto tih programa koje smo realizovali bilo je besplatno. To je ulaganje u budućnost, u publiku i u budućnost pozorišta.

Od klarinetiste do direktora Narodnog pozorišta

Na sceni sam od ranog djetinjstva. Za nas koji se bavimo muzikom nastupanje je sastavni dio posla, tako da mi je to iskustvo svakako prednost.

Gotovo pet godina vodio sam Sarajevsku filharmoniju. Naravno, Narodno pozorište je mnogo veći sistem. Ima znatno više zaposlenih, zgradu o kojoj treba brinuti, radionice u kojima se izrađuje scenografija, skladišta scenografije i kostima te brojne druge poslove koji nisu neposredno vidljivi publici.

Ipak, mislim da mi je najviše pomoglo to što sam umjetnik. Važno je razumjeti položaj i status umjetnika, ali i ono što se događa u njihovim glavama, što je ljudima izvan umjetnosti ponekad teško dokučiti.

Umjetnici često imaju veoma izražene ličnosti. Upravo je to ono što ih izdvaja, jer ta ličnost, odnosno količina talenta i energije koju posjeduju, može obuzeti publiku i zadržati njenu pažnju.

Finansijska stabilizacija i izazovi produkcije

Sredinom maja dogodio se ozbiljan problem, objekat u blizini Skenderije, koji smo nazivali Stolarija, proglašen je neuslovnim za rad. U tom objektu nalazile su se naše radionice za izradu scenografije, skladištenje scenografije i čuvanje kostima.

U jednom trenutku došli smo u situaciju da imamo jednu scenografiju na kamionu i drugu na sceni. Praktično smo mogli igrati samo dvije predstave.

Međutim, za manje od pet mjeseci uspjeli smo iznajmiti privremeni prostor i u njemu ponovo uspostaviti potpuno funkcionalnu radionicu za izradu scenografije i skladištenje scenografije i kostima.

Istovremeno smo morali rješavati i finansijske probleme. Pozorište je mjesecima bilo bez direktora. Ljudi su nastavili raditi i stvarati, ali nije bilo osobe koja bi sistemski pratila odnos prihoda i rashoda.

Sada je najveći dio operativnih dugovanja saniran. Ostalo je još posla i nadam se da ćemo preostale obaveze završiti u predviđenom roku.

U ovoj godini morali smo usporiti premijerni repertoar. Obnavljat ćemo naslove koji su ranije punili sale i koje publika rado gleda.

Obnova zgrade kao ulaganje u budućnost

Već smo počeli raditi na obnovi. U toku je sanacija biblioteke, a planirano je i snimanje stanja cijele zgrade kako bismo mogli krenuti u faznu rekonstrukciju.

Postoji čitav niz stvari koje treba obnoviti: garderobe, sanitarni čvorovi, sistem grijanja i hlađenja, javni toaleti, hodnici, kancelarije i drugi prostori. Potrebno je osvježiti i salu, posebno obratiti pažnju na rasvjetu, scensku tehniku i gledališne stolice.

To se mora raditi postepeno, korak po korak, uz podršku onih koji finansiraju ove projekte. Potrebna nam je detaljna rekonstrukcija kako bismo ovaj prostor sačuvali za buduće generacije.

Ako vlastiti stan renovirate nakon dvadeset godina, zamislite koliko je potrebno održavati zgradu kroz koju stotine ljudi prolaze više od 300 dana godišnje. Ovdje ljudi rade, stvaraju i dolaze gledati predstave. Moramo se prema ovoj kući odnositi domaćinski.