Prije nego što je stigla u bioskope, "Odiseja" Christophera Nolana postala je jedan od filmova o kojima se najviše govorilo ove godine.
ADVERTISEMENT
Produkcija vrijedna oko 250 miliona dolara, snimanje u šest država i činjenica da je riječ o prvom dugometražnom igranom filmu u potpunosti snimljenom IMAX kamerama podigli su očekivanja publike, a "kontroverzna" glumačka podjela osigurala je da se o "Odiseji" naveliko piše mjesecima prije premijernog prikazivanja.
Posebnu pažnju izazvali su angažovanje afroameričke glumice Lupite N'Jongo u ulozi Jelene Trojanske i transrodnog glumca Eliota Pagea kao jednog od grčkih ratnika, dok su pojedini komentatori film nazivali čak i "skrnavljenjem istorije".
Međutim, veliki broj ljubitelja filma mjesecima unaprijed rezervisao je karte za bombastično ostvarenje, pa je "Odiseja" u prvom vikendu prikazivanja generisala impresivnih 264,1 milion dolara.
I kritičari su ga dočekali hvalospjevima, pa na platformi Rotten Tomatoes trenutno ima oko 95 odsto pozitivnih ocjena, što je Nolanov najbolji rezultat do sada.
Međutim, na društvenim mrežama situacija je znatno drugačija, a zbog načina na koji se na platformama posvećenim filmovima sabiraju ocjene publike, još nije jasno šta gledaoci misle o ovom spektaklu.
Film je imao priliku da pogleda i reditelj Siniša Cvijetić, koji za Euronews Srbija ocjenjuje da diskusije na društvenim mrežama više govore o savremenoj internet kulturi nego o samom filmu.
"To je ta 'rage bait' kultura. Desnica u Americi je danas veoma snažna, a rasistički i homofobični glasovi su osnaženi. Zanimljivo je da je Homerov ep prepun homoseksualnosti, a toga u filmu uopšte nema. Nolan sve poravnava i čini prihvatljivim za što širu publiku", smatra reditelj.
U tom smislu, kaže sagovornik, kontroverze vezane za odabir glumaca su potpuno pogrešan diskurs, dok je prava problematika izmjena izvornog Homerovog djela u ovoj interpretaciji.
"Nolan je specifičan reditelj koji gotovo uvijek pravi filmove o profesionalcima i ekspertima. Njegovi junaci se nalaze u iracionalnim i haotičnim situacijama, ali ih on uvijek racionalizuje, stavlja pod kontrolu i uvodi u uređeni sistem. Ja bih rekao da je ovaj film danas posvećen američkim generalima koji vode ratove širom svijeta i imaju svoje 'odiseje', pokušavajući da se vrate kući. Mislim da je to zapravo tema Nolanove 'Odiseje'", kaže reditelj.
Povratak publike u bioskope
Veliki dio promocije filma bio je usmjeren na činjenicu da je "Odiseja" prvi dugometražni igrani film u potpunosti snimljen IMAX kamerama, za koji je upotrijebljeno više od 600.000 metara filmske trake. Takav kvalitet snimanja učinio je da mnogi ljubitelji filma ciljano traže karte za IMAX bioskope, kojih ni u Americi nema u tako velikom broju.
Prema podacima studija, više od polovine gledalaca film je pogledalo u unapređenim formatima projekcije, a iz kompanije IMAX saopšteno je da je potražnja za ulaznicama bila toliko velika da je više od 50 bioskopa u Sjevernoj Americi uvelo dodatne projekcije između ponoći i sedam časova ujutru.
Međutim, Cvijetić smatra da se značaj te tehnologije često preuveličava.
"To je tehnologija rezervisana za najskuplje autore, poput Nolana. Nije nešto što će promijeniti način na koji se filmovi prave. Filmski reditelji moraju nekako ponovo da vrate publiku u bioskope, i onda je sad to taj IMAX", smatra sagovornik.
Ipak, ono što je karakteristično za Nolanovo stvaralaštvo jeste način na koji pristupa velikim idejama i grandioznost produkcija svih dosadašnjih filmova na kojima je radio.
"To je njegova poetika", smatra Cvijetić, ali ističe i njihovu izraženu ideološku dimenziju.
"Svi Nolanovi filmovi, od 'Betmena' pa nadalje, na neki način predstavljaju američku državnu propagandu. Ideje koje plasiraju veoma su konzervativne i prilagođene najširoj publici. On komercijalni film prodaje kao visoku umjetnost i upravo zbog toga uspijeva da dovede ljude u bioskope", kaže reditelj.
Pažljivo izgrađen imidž
Jedna od najčešćih tvrdnji koja prati Nolanove filmove jeste da se oslanja na praktične efekte, a ne na kompjuterski generisanu sliku.
Cvetić smatra da je i to dio pažljivo izgrađenog imidža.
"Često se govori da Nolan ne koristi CGI, ali to uopšte nije istina. On je jedan od najvećih korisnika kompjuterski generisanih vizuelnih efekata u istoriji filma."
Podsjeća da su čak tri Nolanova filma osvojila Oskara za vizuelne efekte, dok je sam reditelj još 2011. godine dobio priznanje za doprinos razvoju vizuelnih efekata.
"Ipak, kada promoviše svoje filmove, to se uglavnom prećutkuje. Insistira se na tome da je za 'Odiseju' napravljen pravi brod ili izgrađeni veliki setovi, kao da je to nešto jedinstveno. A to je potpuno normalna praksa u svakom istorijskom spektaklu. Kod Nolana se ta autentičnost predstavlja kao nešto posebno, iako je riječ o marketinškoj strategiji", kaže Cvijetić.
Prema njegovom mišljenju, upravo zahvaljujući toj strategiji publika stiče utisak da gleda nešto revolucionarno.
"Nolan je, u suštini, najveći američki reditelj trenutno. On ima mogućnost da pravi filmove koji su po praktično originalnom scenariju i da dobije ekstremno veliki budžet za to. To je reditelj koji može da napravi šta god želi i da to jako dobro izreklamira. I mi ćemo svi ići to da gledamo, jer je to svijet u kom živimo", kaže reditelj.
Iako priznaje da je Nolan danas najuticajniji holivudski reditelj, Cvijetić smatra da njegov status ne treba poistovjećivati sa umjetničkom veličinom.
"Nolan jeste vrhunac Holivuda, ali kada zagrebete ispod površine, shvatite da to nije nešto naročito genijalno i da on nije dubok reditelj. Naprotiv, mislim da je veoma plitak", ističe Cvijetić.
Na kraju, kaže da "Odiseju" ne bi ocjenjivao ocjenama od jedan do deset.
"Smatram da su svi Nolanovi filmovi, od 'Betmena' pa nadalje, američka propaganda i kao takvi ne mogu da budu umjetnost. To je komercijalni proizvod napravljen da publika kupi kartu i ode u bioskop, a ne da bi se dogodilo nešto značajno gledaocu ili da bi svijetu bila poslata važna poruka", zaključuje sagovornik.