ADVERTISEMENT

Četiri godine kasnije, 1981. godine, opera je ponovo oživjela. Povod je bio 80. rođendan i 50 godina umjetničkog rada njenog autora, kompozitora Vlade Miloševića. U Pozorištu tadašnje Bosanske krajine u Banjoj Luci, sarajevski teatar izveo je Miloševićevog „Jazavca“ još jednom pred publikom. Od te izvedbe danas je ostao tek jedan plakat, na kojem su Ranko Risojević, čovjek koji je adaptirao Kočićev tekst i Vlado Milošević. I to je, gotovo sve, što se zna o toj izvedbi.

Nkon četiri decenije, publika je imala priliku da je sluša i gleda u NPRS u Banjaluci. Pod dirigentskom palicom Dušana Vere Uroševića i u režiji Milana Bogdanovića, publika je uživala u izvođenju Simfonijskog orkestra NPRS-a i sjajnih solista.

“Note koje je sačinio Vlado Milošević bile su u rukopisu I nisu bile čak ni lako dostupne. Kada se sabere ideja Vlade Miloševića da oživi lik Davida Štrpca, kojeg je tekstom oživeo Petar Kočić, onda dođete do zaključka da je u pitanju jedna nacionalna opera. Dakle, prvi veliki problem koji se desio jesu bile note, rađene u rukopisu, deo nota je čak i izgubljen, za deo nota se ni ne zna gdje su, pa je opera pretrpila jednu malu adaptaciju, tako da smo je na neki način osavremenili . Ovo je posebno bilo teško Mladenu Prodanu koji je tenor i tumačio je lik Davida Štrpca i on u ovoj operi koja traje sat vremena, skoro 50 minuta peva,” kaže Dušan Vere Urošević - dirigent Simfonijskog orkestra NPRS.

Smjela, satirična i tragična u isto vrijeme. Među onima koji su oživjeli duh Kočićevog “Jazavca” na sceni, bio je i banjalučki glumac Pavle Panić. On dobro zna koliko je taj mali, tvrdoglavi čovjek simbol i današnjeg vremena.

“To sve teče u jednom tonu gdje ima omjer humora i tragičnih situacija jer on čovjek priča o realnim problemima koji su tu and njima, nad društvom tog vremena. On se bori protiv okupatora ali taj okupator je nešto što te ograničava, nešto što je iznad čovjeka i ovdje je prikazano da uvijek postoji šansa i nada jer i kada je sve protiv nas, to je onaj naš inat , naš taj mali čovjek nađe neki put da se izbori za sebe i to je jako dobra i vrijedna osobina našeg čovjeka,” ispričao je Panić.

Vlado Milošević bio je jedan od rijetkih kompozitora koji se rodio i preminuo u Bosni i Hercegovini. Bosna mu je, kaže Dušan, bila vječna inspiracija. Njegov muzički jezik bio je jezik ove zemlje. Kako opisuju: tvrd, ogoljen, jednostavan i dubok, baš kao bosanski čovjek.

“Mali čovjek je uvijek sveprisutan, bilo na pozornici, bilo u kafiću, bilo u pošti dok čekate red na šalteru. Dakle, mali čovjek je sveprisutan, a samo taj sud se menja. On može da bude i politički i državni i kulturološki,sociološki tako da je to jedna neiscrpna tema. Petar Kočić u godinama kada to piše, piše jednu vrlo aktuelnu temu . To jeste jedna satirična priča, ali možda je to i karakter našeg čovjeka. Mi nekako volimo kroz smeh, kada smo nemoćni u svim situacijama i izlaznim i bezizlaznim, mi nekako volimo sve da okrenemo na smeh ali taj smeh je kod nas ironičan ili satiričan. E upravo tako i David Štrbac i ovdje u operi istrajava da se bori protiv nečega što je nedodiriljivo, a da ti sistemi tako lako mogu da puknu baš zbog malog čoveka. E zato je mali čovek uvijek aktuelan, a ovi drugi nisu,” kaže Dušan Vere Urošević.

Kulturna scena Republike Srpske, kažu umjetnici, suočava se s mnogim izazovima. Puno je talenata, a malo prostora. Pavle to najbolje zna, kao mladi glumac iz Banje Luke. Osjeća da publike ima, ali da uslovi nisu laki.

“Ljudi žele da gledaju , jako su zainteresovani,” smatra Panić.

Banjalučka scena diše punim plućima, ali infrastruktura i dalje koči njen puni potencijal. Opera je, po svojoj prirodi, najzahtjevniji oblik scenskog izraza. Zahtijeva mnogo ulaganja, vremena i ljudi.

“U ovakvim uslovima, mi Jazavca ne možemo da izvodimo svakih mjesec dana, po dva tri puta nego možda svaka dva mjeseca, po jednom ili dva puta, tako da je to ustvari poziv za resorno minstarstvo da završi posao sonivanja Simfonijskog orkestra da imamo jedno telo koje funkcioniše a ne damo imamo 14 honorarnih radnika što je na neki način tragično, i tek onda moženo da pričamo o operskoj sali,” navodi Vere Urošević.

Banja Luka još čeka prostor u kojem će ova vrsta umjetnosti disati punim plućima. Postojao je plan da grad na Vrbasu dobije opersku - koncertnu dvoranu, no, sve je ostalo samo na riječima.