Uz monodrame “Tugoslavija” i “Država” publika u Narodnom pozorištu Sarajevo imaće priliku da se dvije večeri druži sa velikanom bosansko-hercegovačke pozorišne scene Josipom Pejakovićem. Prvak drame Narodnog pozorišta, Josip Pejaković bio je gost Euronewsa.
ADVERTISEMENT
Euronews: U “Tugoslaviji” i “Državi” je dramski prikaz zemlje koje više nema, a zatim i zemlje koja je podijeljena na tri tora. Sa ovim simboličnim metaforičkim nazivima, šta zapravo želite poručiti publici?
Pejaković: Pa dugo vremena, mada to nikad nisam tajio, jer to svi znaju da sam ja pro-jugoslovenski bio i ostao jer sam dosegao do samoga vrha u svojoj karijeri, upravo u tom prostoru koji se zvao Jugoslavija. Čemu su svi iz drugih tadašnjih republika stremili. I to im je bilo bojno polje, gdje su stvarali svoj društveni, politički, privredni pa i kulturni status.
Ostati u Sarajevu kulturološki je bilo ostati u kasabi, bosanskoj zabiti. Ako potvrdu o svojoj umjetnosti ne dobiješ u nekom Beogradu, Zagrebu, Ljubljani ili tada u svijetu, kad su u pitanju neke druge umjetnosti kao što je muzika, slikarstvo, film i tako dalje. Ja sam izabrao taj put i meni se taj put dogodio i još što je najznačajnije, na tom putu mi se dogodio uspjeh, koji sam ja kao rijetko ko ipak uspio na neki način kontrolirati uvijek do kraja. I vrlo precizno saznati kako je do toga uspjeha došlo. Koji su bili razlozi, koje je bilo vrijeme, koliko je u svemu tome bilo sreće...
Jer mnogi nisu imali uspjeha upravo zbog toga što je njihova potreba nastala u nevrijeme gdje sreća baš nije naklonjena, a to je ovo vrijeme gdje živimo danas.
Euronews: Predstave se rade u vašoj režiji, scenografiji, kostimografiji, izboru muzike, takođe ima i satiričnih dijelova. Kako kao dramski glumac danas vidite odnos između drame i komedije u teatru i smatrate li zapravo da publika više želi duboku dramsku priču, koja izaziva razmišljanje ili je oslobađajući humor komedije?
Pejaković: Ja sam se upravo bavio i jednim i drugim i taj pravac se izove tragikomedija. Dakle, samo ono što je tragično može biti katkada i komično.
Mi smo se smijali o Charlie Chaplinu kad ga neko lupi nogom odzada pa se on trzne pa je to smiješno, ali to Chaplina jako boli. Znači, to je njegova lična tragedija, da bi to onome koji to gleda bila komedija.
Euronews: A kako se vi pripremate za kompleksne dramske likove? Postoji li neki poseban proces kojim ulazite u kožu lika?
Pejaković: Dobro, ja svakom liku dajem sebe. Dakle, u svakom liku je jedan veliki dio mene. Ono što kad katkada u običnom životu čoveku nije dostupno na sceni mu postaje dostupno kroz te likove.
Ja sam samo u jednom liku ušao potpuno u svijet iz koga nisam više mogao izaći. To je ovaj junak iz monodrame “Oj živote” gdje sam se ja potpuno poistovijetio da meni rođena majka poslije pet minuta gledajući predstavu nije poznala, cijelo vrijeme je tražila gdje je moj sin. Kolika je bila moja transformacija jer sam tu tragediju, tragiku i komiku tog čovjeka u isto vrijeme potpuno prisvojio i ona je postala moja.
Ja sam se često znao izgubiti u tim predstavama pa ne znam šta dalje. A pošto je to moj tekst onda sam znao, naravno, improvizirati i izaći iz tih stanja što će kasnije veliki kritičar ocjeniti kao najbolje dijelove predestava, a ja sam se samo vadio iz problema u koji sam sam sebe ugurao.
Euronews: Kako vidite uopšte budućnost bosanskohercegovačke drame i šta bi po vama trebalo očuvati, a šta promijeniti u Narodnom pozorištu?
Pejaković: Narodno pozorište je kolaterala jednog nesređenog političkog sistema. Ono je samo u naslovu Narodno pozorište Bosne i Hercegovine. Bosne i Hercegovine u ovakvim političkim okolnostima kao države nema, te stoga i ovaj prostor postaje prostor koji pita ove koji odlučuju o njemu, a kome mi pripadamo? Jesmo li kantonalni koji nas finansiraju, ili smo li pak državna institucija kao što je Zemaljski muzej i svih ti sedam institucija koje su samo na papiru, a u praksi nisu?
Sada budem potpuno direktan: šta je danas Sarajevo što se tiče pozorišta? U političkom smislu, kasaba. Nema identiteta državotvornosti, državne, ni po čemu. Ima samo po volji nas koji smo još uvijek u ovom pozorištu koji dišemo, i (volji) tog mladog svijeta, i u drami, i operi, i u baletu, jedini u Bosni i Hercegovini, koji imaju sve komponente da budu državni - nisu.
Cijeli intervju pogledajte u videu.