ADVERTISEMENT

Rođen je oktobra 1892. mjestu Dolac koje je danas sastavni dio Travnika. Detinjstvo je uglavnom proveo u Višegradu, na Drini, koja će postati njegova velika književna inspiracija.

Po okonačanju osnovnog školovanja u Višegradu u Sarajevu pohađa gimnaziju, gde postaje pristalica onog što će postati poznato kao integralno jugoslovenstvo, a kretao se među neformalnim pristalicama Mlade Bosne.

Na njega je, pored vršnjaka, vjerovatno presudno uticao gimnazijski profesor Tugomir Alaupović, rođen takođe u Dolcu, inače rimokatolik, ali veliki pristalica jugoslovenstva, ministar vjera u ranoj fazi Kraljevine SHS, član Društva Svetog Save.

"Ponižen do skota"

Studirao je, filozofiju, od 1912. u Zagrebu, nezadovoljan atmosferom nakratko nastavlja u Beču, a zatim od proljeća 1914. u Krakovu. Studije je okončao sticanjem zvanja doktora nauka, iz oblasti istorije, u Gracu, 1924. godine.

U to vrijeme nalazio se na poziciji diplomatskog službenika Kraljevine SHS. Doktorska teza bila je "Razvoj duhovnog života u Bosni tokom turske vladavine".

Po atentatu na Franca Ferdinanda 1914. odlazi u Split. Austrijske vlasti ga hapse ubrzo pošto je Svjetski rat izbio, kao, kako je procjenjeno, nelojalnog podanika, pristalicu jugoslovenstva. Smješten je potom u zatvor u Mariboru. Zatočenje je doživio vrlo dramatično, kako je sam zabilježio "ponižen do skota".

Boravio je potom u nekoj vrsti kućnog pritvora u rodnom Travniku.

Krajem rata, kada su stege popustile, amnestiran je pošto je na prijestolje stupio Karlo Habzburški.

Među osnivačima je časopisa "Književni jug", u Zagrebu. Bila je to važna publikacija koja je u Zagrebu izlazila tokom 1918. i 1919. Uređivali su je, u duhu jugoslovenstva, Niko Bartulović, Branko Mašić, Vladimir Ćorović i Ivo Andrić. Pridružili su im se potom Anton Novačan i Miloš Crnjanski.

Među saradnicima Književnog juga nalazili su se i Tin Ujević, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Isidora Sekulić, Antun Barac, Sima Pandurović, Ivo Vojnović, Šantić, Domjanić, Šimunović, Krklec, Cankar, Borivoje Jevtić.

Ivo Andrić (Profimedia)

Predstavnik čistog realizma

Kao literata Andrić se pojavio kao poeta, prvo u "Bosanskoj vili" 1911.

Prvu knjigu objavljuje 1918. pod naslovom "Ex ponto", bila je to poezija u prozi

U međuratnom periodu, i nadalje, Andrić će pisati ekavicom. Ubrzo je stekao popularnost kao književnik. Postaje član Srpske kraljevske akademije, vrlo mlad, februara 1926. Za redovnog člana primljen je početkom 1939.

Kao pripovedač, opisivao je gotovo isključivo, rodnu Bosnu, što će ostati njegova centralna tema, mada je neretko bilo vidno da mu njeni opisi služe kao predložak za univerzalne vrijednosti.

Bio je to čist realizam, bistar i jasan, oslonjen na temeljnu opštu kulturu i obrazovanost pisca.

Opisivao je Bosnu kao prostor sudara pa i prožimanja svijetova, istočnog i zapadnog hrišćanstva, islama, pa i judaizma, sudara Istoka i Zapada, prostor surovog naslijeđa, terora istorije, iracionalne mržnje.

Diplomatska karijera

Po okončanju Svjetskog rata na kratko radi u Ministarstvu vjera u Beogradu, gde ga je doveo Tugomir Alaupović. Odatle prelazi u Ministarstvo inostranih djela. Kao diplomata boravio je u Rimu, Bukureštu, Trstu, zatim u Gracu, gde će okončati studije.

Potom, poslije boravka u Beogradu, bio je diplomata u Marseju, izvesno vrijeme provodi u Parizu, gde je istraživao arhivsku građu francuskog konzulata u Travniku, što će mu docnije poslužiti za oblikovanje "Travničke hronike". Diplomatsku službu zatim nastavlja u Madridu.

To je period nastanka njegove fascinacije Gojom i njegovim slikarstvom. Nepunu godinu potom provodi u našem poslanstvu u Briselu, a odatle tri godine predstavlja Jugoslaviju pri Društvu naroda u Ženevi.

Od 1934. nalazi se u Beogradu, napredujući nadalje u hijerarhiji Ministarstva spoljnih poslova. Kao diplomata vrhunac je doživio u vrijeme vlade Milana Stojadinovića, kada je bio druga ličnost ministarstva.

Stojadinović je predsjedavao Savjetom ministara, Vladom, Kraljevine Jugoslavije od juna 1935. do februara 1939.

Knez Pavle ga je aprila 1939. uputio na položaj poslanika na strani, ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Bila je to mučna situacija, Njemačka septembra 1939. započinje Drugi svjetski rat.

Kada je aprila napadnuta i okupirana Kraljevina Jugoslavije, smješten je privremeno sa kolegama iz našeg poslanstva u Konstancu, Andrić odbija ponudu da pređe u Švajcarsku, tada omiljeno utočište. Vraća se u okupirani i dobrim djelom razoreni Beograd.

Ivo Andrić (Profimedia)

Dobitnik Nobelove nagrade

Narednih godina boravio je u Prizrenskoj ulici u Beogradu u stanu prijatelja Brane Milenkovića, poznatog advokata. Tu živi tokom perioda okupacije i prvih poratnih godina.

Tokom okupacije piše njegova centralna djela - "Travničku hroniku", "Na Drini ćupriju", "Gospođicu".

Ubrzo po oslobođenju postaje predsjedavajući Društva književnika Jugoslavije i član KPJ.

Upravo kao što se tokom okupacije držao sasvim po strani, insistirajući da se njegovi književni radovi ne objavljuju, i nakon oslobođenja je uglavnom bio uzdržan i oprezan. Bio je to izvesno režim kojim nije bio oduševljen, ali sa druge strane zemlja je bila oslobođena, Jugoslavija obnovljena, a to je njemu bilo najvažnije.

Prilikom prijema Nobelove nagrade, decembra 1961. u Stokholmu, obratio se kratkim slovom u kom je sa jedne strane govorio o njegovoj zemlji, kako je rekao "maloj među svjetovima", sa druge, govorio je o ulozi i položaju pisca.

Pomenuvši, pored drugog, davnašnju misao: "Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti". Kako je neretko naglašavao, samo neuki mogu verovati da je prošlost mrtva.

Vredi pomenuti, zamašna sredstva, koja Nobelova nagrada podrazumjeva, darovao je Bosni i Hercegovini u svrhu izgradnje javnih biblioteka i popunjavanja bibliotečkih fondova.

Njegovo poslednje djelo bilo je nedovršeni, posthumno objavljeni "Omer paša Latas".

Bio je oženjen Milicom Babić.

Ovaj svijet napustio je 13. marta 1975. u Beogradu.