Političari kao pisci ili junaci knjiga. Nije neuobičajeno. Kad pišu, pišu o državi, narodu, politici — ponekad i o sebi. Najčešće, drugi pišu u njima. Neki ta djela nazivaju memoarima ili biografijama, drugi ih vide kao predizborne govore u tvrdom povezu i “lektiru” za članove stranaka. No, ko to zapravo čita?
ADVERTISEMENT
Prodaje li se danas politička misao i u literarnoj formi i kome je namijenjena?
Pored političke karijere, pojedini domaći političari okušali su se i kao autori. Prvi među njima je Milorad Dodik - potpisnik nekoliko knjiga. Njegove misli, poruke i obećanja uglavnom priređuje Milan Ljepojević, Dodikov lični biograf, prevodilac njegovih njegovih govora u pisanu riječ. Nema dileme, da je Dodik poslužio i kao inspiracija za brojna izdanja koja slave njegov lik i djelo, čak je i opjevan.
Kao autor i političar, za Dodikom ne zaostaje ni Dragan Čović, koji je nedavno predstavio svoje troknjižje.
S druge strane, Smilja Babić Moravac iz Banjaluke imala je svoju inspiraciju - Draška Stanivukovića. Njena knjiga o gradonačelniku Banjaluke, puna je kako kaže emocije i nade. Biografija o čovjeku, koji je zakoračio tek prije nekoliko godina na političku scenu.
“Ja bih voljela da svi ljudi pročitaju tu knjigu jer je jako poučna. Ako neko želi da kupi šteku cigareta ili ne znam nešto pa neće potrošiti, a neće uzeti ovu knjigu, koja zaista zlata vrijedi. Onda sam je povukla i rekla sam neka stoji kod mene u mojoj kući.”
Na štandovima prodavaca knjiga i u ponekoj knjižari ova djela su stajala tik uz svjetske književne velikane. Ili bar svjetske političare. Danas, rijetko da pune police. U jednoj banjalučkoj knjižari, za godinu dana, prodata je kažu, jedna...U fondu Narodne biblioteke, politička izdanja postoje , ali nije poznato koliko ih ljudi zaista i posuđuje. Na internetu , tek poneki primjerak. Cijene variraju između 15 i 30 KM.
“Do njih se teško i dolazi, pošto to budu jako malo tiraži, koji se uglavnom podijele prijateljima bibliotekama i promocijama, njih kasnije i nema u prodaji , kada neko pita, do njih se ne može doći. Generalno zainteresovanost za knjige političara nije velika, za ove prijeratne jeste, za bivše jugoslovenske funkcionerre, ali za ove sada nije,” kaže Miroslav Gojković, vlasnik knjižare u Banjaluci.
Mnogo govora, malo književnosti. Izdanja su to u kojima nema fabule, nema likova, osim onog jednog, sa naslovnice. Mahom su to zbirke govora, često predizbornih.
“To je banalno, to je trivijalno, to je jeftino, to nema nikakvu umjetničku vrijednost, ali pokazuje mnogo toga o stvaralačkom nekvalitetu, o toj jednoj vrsti apologetskog smeća, deponije i naravno ukazuje na taj jedan karakter ulizica - što ih je više, jasnije nam je u kakvom društvu živimo,” komentariše pisac i novinar Goran Dakić.
Političke knjige, promovisane čak i u Akademiji nauka i umjetnosti, pojedine prevedene i na strane jezike, rijetko da pronalaze čitaoce. Više služe ličnoj promociji i ostaju kao pokušaj da se politička era i nečija uloga u njoj zabilježe, ako ne u kolektivnom pamćenju, onda bar između korica.