Iza svake gotove scene ostane mnogo onoga što publika nikada ne vidi, ponavljanja, čekanje, svjetlo koje treba namjestiti, glumci koje treba vratiti u kadar i desetine ljudi koji istovremeno rade na istoj ideji.
ADVERTISEMENT
Na setu filma "Pisma snova" upravo tako izgleda put od zamisli do gotove scene. Autor i reditelj Haris Dubica kaže da je ovaj projekat za njega drugačiji od svega što je radio prethodnih dvadesetak godina.
"Više od 20 godina radio sam spotove i reklame i to uvijek pripada više pjevaču nego meni. A ovo pripada meni. Zanimljivo je kada čovjek ekranizira svoje ideje i onda vidi kako žive u kadru", kaže Dubica.
Na setu je oko četrdeset ljudi, a jedan od najvećih izazova, objašnjava, upravo je organizacija.
"Uvijek je teško sve uklopiti. Imamo velika imena i onda jedan može ovaj dan, drugi neki drugi. Imali smo snimanja sa Džejlom Ramović i Tarikom Filipovićem. Organizacija je vrlo zahtjevna, ali kada se kamere upale, onda uživamo svi."
Dubica priznaje i da na setu ima nadimak koji dovoljno govori o njegovom načinu rada.
"Zovu me maltretator. Volim da sve bude dobro i zanimljivo. Dok ja dođem do kadra, glumci moraju biti obučeni, našminkani, frizura mora biti gotova, mora biti svjetlo, ton, kamera, i tek onda ja dolazim."
Ljubav, pisma i ono što nikada ne pošaljemo
Glavnu ulogu tumači Harun Ćehović, koji igra Dinu, čovjeka koji piše pisma, ali ih ne šalje.
Za Ćehovića je upravo ta kombinacija neodlučnosti, upornosti i nespretnosti ono što lik čini bliskim.
"Ljubav čini čuda i mijenja nas iz temelja. Dino je neodlučan, uporan, vrijedan, ali ponekad nespretan. To su karakteristike koje je zabavno igrati jer ih svi možemo pronaći u sebi. Svi smo nekada bili zaljubljeni, pomalo smotani i naivni, ali i to je dio ljepote života i ljubavi."
Tokom snimanja, kaže, prošao je kroz različite situacije, od vožnje automobilom kroz grad do scena s Tarikom Filipovićem na biciklu.
"Imam osjećaj da sam na ovom setu proživio svašta nešto."
A kada je riječ o stvarnim ljubavnim pismima, priznaje da pripada generaciji koja ih gotovo i ne piše.
"Poruka je bilo, naravno. Ali mislim da ću početi praktikovati pisanje pisama. Ima nešto romantično i u tome da ih napišeš i da ih pošalješ."
Dubica tu ide još korak dalje.
"Mislim da je internet pokvario romantiku. Niko za 20 godina na tavanu neće pronaći neki chat sa Vibera ili WhatsAppa. Tako da, ljudi, pišite pisma."
Možda je upravo u toj rečenici i najjednostavnija ideja filma: u vremenu u kojem sve šaljemo odmah, neka osjećanja još uvijek čekaju da budu napisana, i možda konačno poslana.