Američki predsjednik Donald Tramp ponovo je uzburkao globalnu političku scenu, predstavljajući u Davosu svoju inicijativu pod nazivom Odbor za mir. Ova ceremonija potpisivanja izazvala je brojna pitanja o svrsi i namjerama novog tijela. Shai Agmon, sa Univerzitetskog koledža u Londonu, u razgovoru za Euronews Svijet analizira prirodu "Odbora za mir", njegov odnos prema Ujedinjenim nacijama i implikacije, posebno iz perspektive Izraela.
ADVERTISEMENT
Agmon naglašava da je najupečatljivija činjenica kako se "svjesno zaobilaze Ujedinjene nacije, a opet koriste simbolika i jezik Ujedinjenih nacija". Objašnjava da su simboli važni, te da su vizuelni simboli UN-a, poput grančica masline, usvojeni u ovom Odboru za mir. Međutim, za razliku od UN-a, odluke donosi "jedan čovjek, a to je predsjednik Tramp".
"Ne radi se o multilateralizmu u smislu Ujedinjenih nacija, to je jedna personalizovana zamena", ističe Agmon. On dodaje da autoritet "ne potiče od država, od mandata, od pravila, nego od samog Trumpa", te da članstvo, liderstvo i ishodi zavise od bliskosti američkom predsjedniku.
Prema Agmonovom mišljenju, ovo nije pokušaj reforme globalnog upravljanja ili zamjene Ujedinjenih nacija, već strategija zaobilaženja postojećih institucija uspostavljenih poslije Drugog svjetskog rata i liberalnog međunarodnog poretka, piše Euronews.
"Umjesto toga, stvara se jedan ad hoc odbor zasnovan na zajedničkom interesu odnosa sa Trumpom", zaključuje Agmon. Iako Ujedinjene nacije imaju mnoge mane, ovaj odbor, kako on smatra, nije pozitivno rješenje.
Sastav Odbora za mir izaziva dodatne nedoumice. Agmon ističe da je ključno pitanje ko je pozvan, a ko nije.
"Izrael nije tu, Palestinci nisu pozvani, zapadne zemlje nisu tu na koje se inače oslanjao Izrael", kaže Agmon. Njemačka, Velika Britanija i Kanada, ključni saveznici, odbile su da uđu u odbor, a Kanadi je čak i povučena pozivnica nakon kritike Trumpove inicijative. Rusija je, s druge strane, uslovno pozvana, što dodatno komplikuje sliku.
Osvrćući se na perspektivu Izraela, Agmon podsjeća da su godinama izraelska desnica i Benjamin Netanyahu tvrdili da Izraelu "ne treba Zapad, da su demokratije slabe i nepouzdane", obećavajući novu strategiju diverzifikacije od Zapada i oslanjanje na "snažne lidere" poput Bolsonara, Modija, Trumpa i Putina. Međutim, ta se vizija urušila 7. oktobra, kada je Izraelu bila potrebna pomoć, a zapadne demokratije su priskočile u pomoć.
Danas, sa Trumpom, koga izraelska desnica predstavlja kao svog najvećeg saveznika, zemlje okupljene oko Odbora za mir nisu partneri Izraela.
"Neki su direktni protivnici poput Katara, drugi poput Turske vode politike koje su potpuno suprotne izraelskim interesima", objašnjava Agmon. Jedino što im je zajedničko jeste bliskost Trumpu, a ne opredeljenje za stabilnost ili bezbjednost Izraela. Stoga, sa izraelske tačke gledišta, ovo je "masivni veliki strateški promašaj".
Odluke o Gazi i regionu donose se u formatu na koji Izrael ne može da utiče, a ključni akteri nisu oni sa kojima je Izrael gradio svoju bezbjednosnu doktrinu. Kada su u pitanju palestinski interesi, Agmon smatra da im je "još gore" u ovakvim uslovima.
Budućnost Gaze: rivijera, tehnokratija i propali narativ
Pitanje budućnosti Gaze, uključujući ideju o "rivijeri" koju je ranije predstavio Jared Kushner, i dalje je obavijeno velom neizvesnosti. Agmon priznaje da u ovom trenutku niko ne može sa sigurnošću reći kako će se taj plan odvijati. Nedostaje konkretnih podataka o mandatu nove vlade, načinu na koji će se sprovoditi bezbjednost i politička vlast. "Jednostavno nemamo dovoljno podataka o toj rivijeri", kaže Agmon.
Ipak, ono što se čini jasnim jeste da će bilo kakav aranžman "najvjerovatnije podrazumijevati aktere koji će biti povezani sa palestinskom upravom i posredno ili neformalno sa Hamasom".
Ova realnost, ponovo iz perspektive Izraela, govori mnogo. Izraelska desnica i Netanyahuova vlada su za vrijeme rata "obećale da neće biti Hamasa u Gazi i da se ne pita ni Palestinska uprava". Međutim, sada se susreću sa potpuno suprotnom situacijom.
"Ovoga puta Izrael ne igra nikakvu ulogu u oblikovanju tog ishoda", naglašava Agmon.
Netanyahuova vlada je obećala potpunu pobjedu, ali rat se završio sa ogromnim razaranjem, hiljadama mrtvih, a Hamas i dalje ima određenu moć u dijelovima Gaze. Agmon izražava nadu da će druga faza sporazuma biti sprovedena, da će se zaustaviti borbe i krenuti obnova, te da će Izraelci i Palestinci živjeti zajedno. On vjeruje da ovaj proces "manje govori o nekakvom jasnom putu za Gazu, iako opet Kushner priča o toj rivijeri, a govori više o urušavanju političkog narativa koji je vodio izraelsko rukovodstvo do sada".
Agmon potvrđuje da će zvanično Palestinska uprava učestvovati u Odboru za mir, "čak i neki članovi Hamasa bi mogli da u tome učestvuju, možda posredno". Međutim, uprkos tome što se o ovome "priča Izraelu iza leđa", a Izrael nije za stolom, kao ni Palestinci, jasnih detalja o tehnokratskoj upravi ili vladi i dalje nema. Iako se mnogo govori o „rivijeri i tehnokratskoj vladi“, to su, prema Agmonu, uglavnom "retorika i krupne riječi", bez konkretnih informacija.