ADVERTISEMENT

Prema odredbama ustava Bjelorusije predsjednik se bira na mandatni period od pet godina. Prema izbornom zakonu, svaki državljanin Republike Bjelorusije, koji je rođen u toj državi i sa napunjenih najmanje 35 godina starosti ima pravo da bude kandidat za predsjednika države ukoliko ima prebivalište u Republici Bjelorusiji neprekidno najmanje deset godina prije održavanja izbora.

Kandidat se ne smije nalaziti u krivičnoj evidenciji. Kandidate za funkciju predsjednika predlažu građani Bjelorusije pod uslovom, da su za kandidaturu prikupljeni potpisi najmanje 100.000 birača. Predlaganje kandidata za funkciju predsjednika Republike vrše inicijativne grupe građana, koje moraju imati najmanje 100 članova.

Predsjednički izbori smatraju se važećim, ukoliko je u procesu glasanja učestvovalo više od 50% svih državljana Republike Bjelorusije upisanih u birački spisak. Predsjednik se smatra izabranim ukoliko osvoji više od 50% glasova građana, koji učestvuju na izborima[2] .

Centralna izborna komisija (CIK) je na sedmim predsjedničkim izborima registrirala pet kandidata za predsjedničke izbore. Uz aktuelnog bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukashenka, još i predsjednika Liberalno-demokratske partije Bjelorusije Olega Gaidukevicha, predsjednika Republikanske partije rada i pravde Alexandera Khizhnyaka, privatnu poduzetnicu Annu Kanopatskayu i prvog sekretara Centralnog komiteta komunističke stranke Bjelorusije Sergei Syrankova.

Nakon provjere autentičnosti prikupljenih potpisa za podršku kandidatima i potvrđivanje njihovog tačnog broja proglašeni su zvaničnim kandidatima.

Prema podacima Centralne izborne komisije Lukashenkova kandidatura osigurala je više od 2,5 miliona potpisa podrške, dok su preostali kandidati prikupili po nešto više od 100.000 potpisa. Igor Karpenko, predsjednik Centralne izborne komisije, rekao je da su za praćenje predsjedničkih izbora akreditirana 93 međunarodna promatrača, a u regionalnim komisijama 951 nacionalnih promatrača. Od 1.januara 2025.godine izborni proces prešao je u fazu predizborne kampanje. Broj registriranih birača na dan 25.februar 2024.godine je 6.825.985.

Predsjednički izbori 2020.

Rezultati predsjedničkih izbora održanih početkom avgusta 2020.godine, na kojima je Lukashenko pobijedio velikom većinom glasova, dodatno su pojačali neslaganja s domaćom opozicijom, koju podržava Zapad, što je dovelo do toga da su nekoliko hiljada demonstranata izašli na trg nezavisnosti, okrenuti prema sjedištu bjeloruske vlade, na isti način kao što se dešavalo u tzv. obojenim revolucijama u mnogim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza početkom 21. stoljeća.

Istovremeno Lukashenkovi odnosi sa Moskvom nisu bili dobri zbog pritvaranja 32 ruska i jednog bjeloruskog državljanina, zbog optužbi da su se pripremali za destabilizaciju Bjelorusije i svrgavanje Lukashenka. Dok je Moskva čekala oslobađanje svojih građana, izbili su prvi znaci svojevrsne „obojene revolucije“ slično onoj u Ukrajini početkom 2014.godine.

Zapadne države uputile su prijetnje i zastrašivanje Lukashenku upozorivši ga na sankcije i izolaciju. Neke zapadne vlade, prije svega francuska, njemačka i poljska, čak su zatražile ponavljanje predsjedničkih izbora.

Demonstracije su se pretvorile u nasilje između pojedinih demonstranata i snaga sigurnosti, koje su uhapsile stotine demonstranata. Pojedini automobili, koje su koristili demonstranti pregazili su pripadnike policije na ulicama Minska, gdje je poginulo devet pripadnika snaga sigurnosti, što je bio presedan, koji ranije nije zabilježen u „obojenim revolucijama”.

Usprkos Lukashenkovoj inicijativi, da se izvini demonstrantima uz pozivanje ministra unutrašnjih poslova na odgovornost, zbog odstupanja od uputstava o neophodnosti mirnog postupanja sa demonstrantima, naredio je hitno puštanje na slobodu svih pritvorenika, ipak nemiri su nastavljeni. Ruski zvanični mediji uključili su se u kampanju protiv bjeloruske vlade emitiranjem scena nasilja od strane sigurnosnih snaga u Bjelorusiji i njihovog pretjeranog kršenja prava i sigurnosti običnih građana, koji nisu učestvovali u demonstracijama. To je bio uvod u još veće nezadovoljstvo i bijes političkih i društvenih krugova unutar i izvan Bjelorusije.

Pojedine uznemirujuće prizore krvavih demonstracija prikazani su u programu Vladimira Solovoyeva, koji je blizak Kremlju „Solovjov uživo- Соловьёв Live“. Prema Solovoyevu bjeloruske snage bezbjednosti ne bi pribjegle ovakvom tretmanu bespomoćne omladine, žena i staraca, bez odobrenja i eksplicitnih uputstava vrha države. Možda je to bio i jedan od razloga za nasilničko ponašanje jednog dijela demonstranata. Međutim, da bi bio fer, Solovoyov je emitirao i scene oružanog sukoba između snaga bezbjednosti i pojedinih demonstranata, koji su imali borbene sposobnosti i iskustvo za ulične borbe i koji su očigledno bili unaprijed obučeni i pripremljeni i imali zacrtani zadatak od neke „treće strane“, koja je usmjeravala mirne demonstracije pretvarajući ih u nasilje i krvoproliće.

Moskva je tako smanjila bezuslovnu podršku vladi u Minsku i dozvolila svojim komentatorima povezanim s Kremljem, da kritiziraju i osuđuju Lukashenkove metode u suočavanju sa svojim građanima, optužujući ga za izdaju ruskih interesa, uključujući njegovo odbijanje da prizna nezavisnost Abhazije i Južne Osetije od Gruzije nakon oružanog sukoba 2008.godine. Njegovo odbijanje da prizna rusku aneksiju Krima 2014.godine, pridržavajući se striktno povelje UN-a i međunarodnog prava, povećali su pritiske na njega da to učini.

Zbog snažnih pritisaka sa Zapada i ruske kampanje protiv vlasti u Minsku, predsjednik Lukashenko donio je odluku, da ispusti ruske pritvorenike pripadnike grupe Wagner. Predsjednik je shvatio posljedice svoje politike većeg približavanja Zapadu na račun Rusije. Analitičari smatraju, da je Lukashenko uvijek bio vješt u balansiranju odnosa između Istoka i Zapada, kako bi se očuvala nezavisnost zemlje.

Opozicija bez lidera

Politička opozicijska scena u Bjelorusiji je praktički bez lidera, koji su spremni da vode dijalog sa vladom u okviru političke agende, koja bi mogla poslužiti kao putokaz za upravljanje krizom i okretanju ka pregovorima sa sadašnjim predsjednikom. Promatrači ukazuju na nekompetentnost opozicione predsjedničke kandidatkinje Sviatlana Tsikhanouskaye, za koju opozicioni krugovi tvrde, da je osvojila otprilike 70-75% glasova na izborima 2020.godine, dok zvanični rezultati, koje je objavila Centralna izborna komisija pokazuju da je osvojila nešto više od 10% glasova.

Tsikhanouskaya je pozvala svoje pristalice, da ne izlaze na ulicu i da ostanu što mirniji [3], prije nego što je pobjegla u susjednu Litvaniju, kako bi odatle objavila „neophodnost ponavljanja izbora u Bjelorusiji“. Ona je iz Litvanije objavila da odbija da prizna poraz i da je započela konsultacije o formiranju tzv. Koordinacionog vijeća[4], kako bi osigurala prijenos vlasti u zemlji, kako je rekla.

Tsikhanouskaya je također potvrdila svoju spremnost za dijalog sa vlastima, pod uslovom, da se pritvoreni tokom protesta puste na slobodu i da se sudi odgovornima za izdavanje naredbe fizičkog obračuna i strijeljanja na demonstrante. Ona je istovremeno apelirala na međunarodnu zajednicu i evropske zemlje, da pomognu u organizaciji dijaloga. Ali demonstranti na ulicama Minska otišli su korak dalje tražeći Lukashenkovu ostavku.

Ruski pogled na izbore 2020.

Aleksandar Lukashenko primio je čestitke od brojnih glavnih saveznika svoje zemlje, predvođenim Kinom, Kazahstanom i Rusijom. Predsjednik Rusije Vladimir Putin poslao diplomatsku mlačnu čestitku sa stereotipnim rečenicama, koje su se više fokusirale na njegove nade za dalji razvoj bilateralnih odnosa u svim oblastima, te fokus na podršku bilateralnim odnosima Bjelorusije u okviru evroazijskih organizacija i Organizaciji ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), koji sigurnosno-odbrambeno povezuje njegovu zemlju sa Rusijom i nizom zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.

Rusija je imala strah od gubitka Bjelorusije, na isti način na koji je izgubila Ukrajinu nakon svrgavanja proruskog predsjednika Viktora Yanukovycha u februaru 2014.godine. Rusija je brzo reagirala na inicijativu pomirenja, koju je predložio predsjednik Bjelorusije, upravo zbog mogućnosti da revolucija ide krivim smjerom, štetnom po ruske interese slično kao što se dogodilo u Ukrajini.

Nezadovoljstvo građana zbog pandemije Covid-19

Demonstracije u Minsku i politička kriza koja je uslijedila nakon predsjedničkih izbora, u stvarnosti bila je rezultat ekonomske krize izazvane pandemijom Covid-19, jer je ekonomska rast pala na ispod 5%, a nezaposlenost porasla nakon što je bila oko 4%. Odnosi sa Ruskom Federacijom bili su zategnuti i zbog zahtjeva Aleksandra Lukashenka, da Moskva poveća naknade za tranzit plinovoda i naftovoda i roba prema Evropi (Poljskoj i Njemačkoj), što je Rusija odbila.

Bjelorusija je u pandemiji Covid-19 imala potpuno drugačiji pristup od ostatka Evrope, pa čak i njenih najbližih susjednih zemalja, poput Rusije i Ukrajine. Dok je Ukrajina počela uvoditi vanredno stanje u glavnom gradu Kijevu i drugim regijama i dok je Rusija zatvarala škole, otkazivala je sve grupne zabave i zabranila sve unutrašnje i vanjske letove, život u Bjelorusiji odvijao je normalno, kao da se ništa nije dogodilo. Politika bjeloruskog predsjednika je bila, da nema potrebe da njegova zemlja preduzima bilo kakve preventivne mjere protiv širenja korona virusa. “Ovakve stvari su moguće, najvažnije je ne paničariti!”, izjavo je Lukashenko.

Konstruktivna opozicija - interes domovine

Opozicija je neophodna pojava za svako demokratsko društvo, kako bi pratila vladinu politiku sa ciljem, da se ona racionaliziraju ili ukazuje na neke od nedostataka i grešaka, koje se tu i tamo pojavljuju tokom upravljanja javnim poslovima od strane izvršne vlasti u bilo kojoj zemlji svijeta. Konstruktivna opozicija je legitimno pravo, koje predstavlja osnovu za izgradnju demokratskog društva. Protesti i mirna okupljanja i izražavanje stavova i zahtjeva je demokratska praksa, koja je priznata u svim demokratskim sistemima širom svijeta.

Istinska i konstruktivna opozicija ima svoju ustavnu ulogu i obavezu samo prema biračima i ne smije da bude pod utjecajem stranih faktora, koje bjeloruski građani ne percipiraju pozitivno. Opozicija je suština demokratije i čvrsta je osnova za očuvanje države u okvirima ustava i zakona i za očuvanje i jačanje ostalih institucija države. Postoji jasna razlika između konstruktivne opozicije, koja ima za cilj da otkloni greške i ispravi ih za dobrobit nacije i građana, te destruktivne opozicije, koja traži greške u cilju destabilizacije sigurnosti i stabilnosti dovodeći državu u spiralu nasilja i haosa.

Portret sadašnjeg predsjednika

Sadašnji predsjednik, Aleksandar Lukashenko, predsjednik je zemlje već 30 godina, a na vlast je došao 1994.godine usred haosa, koji je proistekao kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza 1991.godine. Na početku i u toku svoje vladavine pokušao je, da sačuva ono što je preostalo od državnih institucija, koje su ostale iz vremena SSSR-a. Uspio je da zadrži veći dio proizvodnog sektora pod državnom kontrolom te usprotivio se svakom stranom utjecaju u unutrašnje poslove zemlje. Odnosi sa Rusijom uvijek su bili u oscilaciji, a istovremeno bio je posvećen uspostavljanju normalnih odnosa sa Zapadom i NATO savezom.

Lukashenkov profesionalni život prolazio je kroz brojne etape razvoja, koje su ga odvele od farmera i seljaka do političara i predsjednika, a potom i do čovjeka, kojeg mnogi na Zapadu i Istoku žele skinuti sa vlasti, a on svaki put uspijeva, da savlada njihove pokušaje i da ostane na svojoj poziciji.

Lukashenko je u svom intervjuu oktobra 2021.godine sa Matthewom Chanceom, novinarom američke televizijske mreže CNN, koji mu je postavio pitanje o tome: Da li ste uvjereni da će biti drugog predsjednika Bjelorusije? Lukashenko je odgovorio, „Matthew, kunem se da neću ostati predsjednik do smrti, ako ti i tvoji sponzori na Zapadu, gdje god da su, prestanu da se miješaju u našu situaciju, mi možemo ostati mirni i sigurni u sebe kao nezavisnu i suverenu naciju, koji zaslužuje da bude samostalan i suveren. Vjerujte mi, sve će se dogoditi prije nego što možete zamisliti. Ali ako se ponovo usudite da se miješate u naše poslove, kao 2020.godine, biće loše“[5] .

Analitičari stoje pred dualitetom predsjednika, koji kaže da želi ostati na vlasti dok ne prestanu ruski apetiti za aneksijom Bjelorusije te miješanje Zapada u unutrašnje prilike u državi, te insistiranjem na tome da ga smatraju diktatorom, kojeg se mora eliminirati i ne priznaju njegovo postojanje. Zapad nikada nije kritizirao neke druge lidere država bivše SSSR-a kao npr. azerbajdžanskog Ilhama Aliyeva ili kazahstanskog Nursultana Nazarbayeva i druge slične čelnike.

Postavlja se pitanje : Da li je Lukashenko diktator ili patriota?

Poznata mudrost kaže: „Ne postoji ljudsko biće, koje u sebi nosi apsolutno dobro ili apsolutno zlo, već ljudsko biće u sebi nosi mješavinu ovoga i onoga, u različitim stepenima". Ova mudrost je možda najistinitiji opis, koji važi za svakog čovjeka pa i Lukashenka.

Nema sumnje, da postoji dobro potvrđena činjenica, da nisu sve države spremne da prihvate i implementiraju zapadni model demokratije. Zapadni model demokratije nije prikladan za druge zemlje, koje imaju različite kulture i tradicije te specifičan društveno-politički razvoj. Ako je jedan demokratski model uspio u Sjedinjenim Državama ili Njemačkoj, to nužno ne znači da ga je potrebno forsirati i generalizirati te izvoziti u sve zemlje. Svaka zemlja ima svoj demokratski model, koji se zasniva na tradicionalnim i nacionalnim iskustvima i vrijednostima. Gorka iskustva arapskog proljeća još traju, gdje je umjesto demokratije došlo do anarhije u Egiptu, Tunisu, Libiji, Iraku Siriji, Jemenu, pa čak i stvaranje terorističke paradržave ISIS kao neposredni rezultat anarhije i bezvlađa.

Nove nade od politike predsjednika Trumpa

Nova američka administracija Donalda Trumpa mogla bi napraviti određene promjene i konkretne korake u odnosima SAD-a i Bjelorusije. U očima SAD-a, Bjelorusija će vjerovatno ostati dio ruske sfere utjecaja. Umjesto da se fokusiraju na prekidanje veza Minsk-Moskva, napori bi sada mogli biti usmjereni na obuzdavanje i smanjenje ruskog utjecaja u Bjelorusiji. Kao rezultat toga, stavovi SAD-a prema Bjelorusiji i potencijalno ublažavanje ili pooštravanje sankcija najvjerovatnije će zavisiti od odnosa SAD-a i Rusije. Kritike bjeloruskim vlastima, zbog kršenja ljudskih prava nastaviti će se, iako će možda biti u blažoj formi i biće deklarativne.

Prozapadna bjeloruska opozicija brine se, da bi podrška iz SAD-a mogla oslabiti. Sasvim je moguće, da će nova američka administracija odgovornost za podršku bjeloruskoj prozapadnoj opoziciji prebaciti na Evropsku uniju.

Trumpova administracija fokusirat će se na jačanje dijaloga s Rusijom kako bi se suočila s geopolitičkim izazovima (kao što je suprotstavljanje kineskom utjecaju), što bi moglo promijeniti pristup administracije od konfrontacije na potencijalnu saradnju. Prema ovom scenariju, Bjelorusija može očekivati pojedine diplomatske ustupke od strane Washingtona pa čak i posjete visokih američkih zvaničnika, kao što se to desilo za vrijeme prvog mandata Trumpa. Posjete Johna Boltona, savjetnika za nacionalnu sigurnost 29.avgusta 2019.godine i američkog državnog sekretara Mikea Pompea 1.februara 2020.godine mogu se u tom formatu ponoviti u narednom periodu u kontekstu pronalaženja mirnog rješenja rusko-ukrajinskog rata.

Dodatni pozitivni znaci za relaksaciju američko-ruskih odnosa dolaze iz Washingtona sa Trumpovim imenovanjem Keitha Kelloga, bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost i penzioniranog general-potpukovnika američke vojske, za specijalnog izaslanika za Ukrajinu i Rusiju. Kellog će se fokusirati na okončanje rata u Ukrajini. On se zalaže za teške pregovore sa Rusijom i Ukrajinom, kako bi se rat priveo kraju.

Predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump, 13.avgusta 2024.godine u intervjuu s izvršnim direktorom Tesle i vlasnikom platforme X, Elonom Muskom, pohvalio je autoritarne lidere Rusije, Kine i Sjeverne Koreje, opisujući ruskog predsjednika Vladimira Putina, kineskog predsjednika Xi Jinpinga i sjevernokorejskog vođu Kim Jong Una kao „na vrhuncu svoje igre“.

Usprkos tome što je priznao njihove kontroverzne metode, napomenuo je da, iako su ovi lideri često etiketirani kao diktatori, oni imaju duboku ljubav prema svojim zemljama, iako u „drugačijem obliku ljubavi“.