Profesor međunarodnih odnosa na Burch univerzitetu Adis Maksić je, analizirajući eskalaciju sukoba između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana kazao da je jezgra sukoba regionalna, ali da je to dio šireg geopolitičkog preslagivanja.
ADVERTISEMENT
"Posljedice su globalne, jer su ugroženi energetski tokovi, pomorski koridori i stabilnost međunarodnog poretka, čija se nemoć ogoljava pred očima svijeta. Time se sukob automatski podiže na nivo sistemskog rizika", kazao je Maksić za Fenu.
Tvrdi da SAD demonstriraju spremnost na visoku eskalaciju, uključujući i logiku obezglavljivanja režima te da Rusija i Kina koriste UN i diplomatske kanale kako bi osporile legalitet i legitimitet takve intervencije.
"To je klasičan obrazac multipolarnog nadmetanja", kazao je.
Ističe da je na regionalnom planu riječ o pokušaju redefinisanja odnosa moći na Bliskom istoku.
"Pad iranskog režima značio bi izraelsku regionalnu hegemoniju i značajno jačanje saudijskih kapaciteta za projekciju moći", kazao je.
Maksić smatra da produženje rata koristi onima koji mogu izdržati troškove ili rat pretvoriti u politički kapital te da Iran računa na iscrpljivanje protivnika kroz regionalne udare, ekonomske šokove i rast unutrašnjeg otpora intervenciji u SAD-u.
"Vremenom će politička cijena za Washington rasti. Trumpu je potrebna brza i jasna pobjeda. Mit o njemu kao predsjedniku koji “ne započinje ratove” već je narušen. Ako sukob potraje bez jasnog ishoda, politički trošak će biti visok. Ali ako ostvari brzi rezultat, intervenciju može predstaviti kao nužnu i uspješnu", pojasnio je.
Profesor smatra da Rusiji odgovara odvlačenje pažnje i resursa Zapada, kao i rast cijena energenata, ali da Moskvi ne odgovara scenario u kojem saveznici SAD-a učvršćuju potpunu kontrolu nad Bliskim istokom.
"Izraelu, prije svega Benjaminu Netanyahuu, samo degradacija iranskih kapaciteta nije dovoljna. Ako režim preživi, prijetnja ostaje. Izraelska javnost je otpornija na duži rat nego američka, ali bez podrške SAD-a Izrael takav sukob ne može dugoročno voditi", smatra on.
Komentirajući iransko bomardovanje zemalja regiona, Maksić kaže da mnogi na to gledaju kao iranski čin očaja, ali da on ipak vidi racionalnije razloge.
"Gađanje civilne infrastrukture, poput aerodroma, destabilizira zračni promet. Napadi na energetsku infrastrukturu podižu cijene energenata. Ukupna cijena rata raste i time se pojačava pritisak na međunarodne aktere da traže obustavu sukoba. To je protuteža gnjevu zalivskih zemalja zbog napada na njihove teritorije. Iran podiže cijenu rata kako bi ubrzao politički zamor protivnika", kazao je.
Podsjetio je da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan javno osudio američko-izraelske udare kao “jasno kršenje međunarodnog prava” i zagovara deeskalaciju, dok Ankara paralelno vodi intenzivnu diplomatsku aktivnost.
Pojašnjavajući kako se u tom sukobu pozicioniraju ostali međunarodni akteri, profesor kaže da Kina insistira na tome da udari nemaju mandat Vijeća sigurnosti UN-a te da poziva na obustavu operacija, dok Rusija koristi UN forum i zajedno s Kinom traži hitne sjednice i politički osuđuje napade.
"Mislim da nećemo vidjeti puno vise od toga. Iran može očekivati diplomatsku i obavještajnu podršku, ali ne i direktno vojno uključivanje. Nijedna od ovih sila nema interes da uđe u otvoreni sukob sa SAD-om", kazao je.
Tvrdi da Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo osuđuju iranske napade i najavljuju proporcionalne defanzivne mjere radi zaštite svojih interesa i baza, uz koordinaciju sa SAD-om, ali da se tu ne nazire spremnost na šire vojno angažovanje.
"Slabost EU ima više uzroka. Prvi je strukturna sigurnosna ovisnost o SAD-u. EU može artikulisati stavove, ali nema jedinstven i kredibilan vojno-politički instrument da ih brzo provede. Drugi su unutrašnje podjele, različiti historijski odnosi prema Izraelu i divergentni energetski interesi. Treće, Evropa je trenutno fokusirana na očuvanje NATO-a, podršku Ukrajini i vlastitu stratešku stabilnost. Za sve to joj je potrebna saradnja sa SAD-om", kazao je.
Govoreći o narednim sedmicama, profesor smatra da će sukob vjerovatno eskalirati prije nego što uđe u fazu političkog manevrisanja.
"Ključno pitanje je kapacitet Irana za nastavak raketiranja raketama većeg dometa, jer su te zalihe ograničene. Istovremeno se troše i zalihe raketa presretača , tako da je riječ o svojevrsnom ratu iscrpljenja", kazao je.
Ako dođe do brze potrošnje projektila dugog dometa, Maksić kaže da bi se težište moglo prebaciti na zalivske zemlje, gdje Iran ima veći arsenal projektila kraćeg i srednjeg dometa.
"Otvoreno je i pitanje da li Izrael i SAD imaju skrivene opcije u smislu poticanja unutrašnje destabilizacije Irana. Najrealniji scenario je da, nakon višesedmičnog sukoba, obje strane proglase pobjedu: SAD jer su degradirale iranske kapacitete, Iran jer je izdržao i preživio udare najmoćnije vojne sile svijeta", kazao je.
Govoreći o tome da li su ratovi na Bliskom istoku prvenstveno posljedica vjerskih podjela između šiita i sunita, ili su ti sukobi samo površinski izraz dubljih problema poput historijskih nepravdi, vanjskog uplitanja velikih sila, borbe za resurse i autoritarnih političkih sistema, profesor kaže da je to veoma kompleksno pitanje.
"Ratovi su rezultat kombinacije svih pomenutih faktora. Vjerske razlike same po sebi ne proizvode rat. One postaju mobilizacijski faktor tek kada se ispolitiziraju i uključe u širi narativ moći, prijetnje i identitetske ugroženosti. Historija nudi brojne primjere dugotrajnog suživota različitih vjerskih zajednica tamo gdje razlike nisu bile instrumentalizirane", zaključio je Profesor Maksić u razgovoru za Fenu.