Kako američka vlada nastavlja s provođenjem obećanja o najvećoj masovnoj deportaciji u historiji, afričke zemlje sve češće postaju destinacije za migrante bez dokumenata.
ADVERTISEMENT
Neke vlade tvrde da djeluju iz humanitarne dužnosti ili panafričke solidarnosti, ali potezi su izazvali žestoke rasprave širom Afrike. Kritičari smatraju da se iza moralne obaveze kriju političke kalkulacije i mogući finansijski podsticaji.
Odgovori afričkih zemalja bili su podijeljeni.
Posebno je Nigerija u julu odbila da popusti pod pritiskom da prihvati deportovane iz Venecuele.
Ali Gana je ranije ovog mjeseca postala najnovija zemlja koja je prihvatila deportovane, pridruživši se Ruandi, Ugandi, Esvatiniju i Južnom Sudanu. Vlasti u Gani potvrdile su da je 14 deportovanih, uključujući 13 Nigerijaca i jednog Gambijca, prebačeno i vraćeno u svoje matične zemlje.
Spremnost na potpisivanje migracionih sporazuma potaknula je nagađanja o tome šta afrički lideri žele da dobiju zauzvrat.
Nicodemus Minde, istraživač Instituta za sigurnosne studije u Nairobiju, rekao je za Anadolu da se takve odluke često donose radi poboljšanja diplomatskih odnosa, koji su se mijenjali zajedno s politikama administracije Donalda Trumpa o trgovini, migracijama i pomoći.
"Oni pokušavaju da se dodvore SAD-u i vide ove sporazume kao način za poboljšanje svog položaja", rekao je on.
Ozbiljne zabrinutosti se zanemaruju
Kao primjer, Minde je naveo Ugandu, koja se suočila s američkim sankcijama zbog kršenja ljudskih prava, ali je prošlog mjeseca objavila da će "privremeno" prihvatiti državljane trećih zemalja kojima je odbijen azil u SAD-u.
SAD je 2024. uveo sankcije aktuelnim i bivšim ugandskim zvaničnicima zbog navodne umiješanosti u korupciju i kršenja ljudskih prava, optužbe koje oni negiraju. Vladin izvještaj naveo je "arbitrarna ili nezakonita ubistva, nestanke, mučenje ili okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje".
Pored međunarodnih kritika, dogovor s Amerikom izazvao je protivljenje i u samoj Ugandi.
"Ovaj pristup zanemaruje prava deportovanih. Ozbiljni ustavni i vanjskopolitički problemi se ignorišu", rekao je za Anadolu ugandski advokat za ljudska prava Jeremiah Kwitonda.
On je također sugerirao da je Uganda prihvatila migrante pod pritiskom američkih vlasti.
Vincent Bagiire Waiswa, državni sekretar Ministarstva vanjskih poslova Ugande, odbio je govoriti o temi kada ga je Anadolu kontaktirao, navodeći da još nema razrađenih modaliteta za sprovođenje sporazuma.
Ali ranije je Bagiire rekao novinarima da privremeni dogovor sa SAD-om predviđa da se osobe s krivičnim dosijeima i maloljetnici bez pratnje neće prihvatati.
U Ruandi, koja je u augustu objavila da će prihvatiti do 250 deportovanih iz SAD-a, vlada se suočila sa sličnim kritikama.
Za Kigali, ovo nije prvi takav kontroverzni sporazum, nakon dogovora iz 2022. s Velikom Britanijom o prihvatu deportovanih tražilaca azila.
Prema navodima medija, Britanija je za implementaciju petogodišnjeg sporazuma platila 275 miliona eura (gotovo 325 miliona dolara danas), a ruandski advokat za ljudska prava Louis Gitinywa opisao je taj dogovor kao "loše osmišljen" i "etički upitan na mnogim nivoima".
U julu 2024. vlada premijera Keira Starmera u Velikoj Britaniji ukinula je sporazum nakon brojnih pravnih izazova i kritika aktivista.
Finansijske transakcije
Spekulacije o finansijskim podsticajima dodatno su raspirile kontroverze.
Za novi dogovor sa SAD-om, vlada Ruande nije otkrila detalje o tome šta bi zemlja mogla dobiti. Međutim, jedan zvaničnik iz Rwanda Governance Boarda, koji je želio ostati anoniman, rekao je za Anadolu da bi Washington mogao platiti Kigali u obliku granta.
Yolande Makolo, portparolka vlade Ruande, nije odgovorila na zahtjeve Anadolu za komentar.
U međuvremenu, prema izvještaju "The New York Timesa", Esvatini je u jednom trenutku tražio oko 423 miliona eura (500 miliona dolara) da zadrži do 150 deportovanih iz različitih zemalja.
U drugom slučaju, isti list je izvijestio da je američka vlada platila Salvadoru 4,2 miliona eura (pet miliona dolara) da zatvori 200 deportovanih iz Venecuele. Među njima je bio i Kilmar Abrego Garcia, koji je boravio u SAD-u ilegalno, ali protiv njega nije bila podignuta nikakva krivična prijava. Kasnije je vraćen u SAD.
Američki mediji potom su izvijestili da vlada planira da ga prebaci u Esvatini, pozivajući se na e-mail zvaničnika Imigracione i carinske službe.
Za Ganu, ministar vanjskih poslova Samuel Okudzeto Ablakwa odbacio je slične optužbe protiv svoje vlade, rekavši da je odluka zemlje bila "isključivo na humanitarnim principima i panafričkoj solidarnosti".
"Kao nacija koja poštuje dostojanstvo i prava svih ljudi, posebno onih afričkog porijekla, postupak Gane vođen je našom moralnom odgovornošću, pravnom obavezom i istaknutim panafričkim iskustvom", rekao je Ablakwa na konferenciji za novinare 15. septembra.
Opozicioni poslanici u Gani pozvali su na obustavu sporazuma sa SAD-om, tvrdeći da ga je trebao odobriti parlament. Ablakwa je odgovorio da je riječ samo o memorandumu o razumijevanju i da nije potrebna ratifikacija.
Ova razmjena ne izgleda dobro
Analitičari ostaju skeptični u pogledu toga hoće li ovi migracioni sporazumi dugoročno poboljšati odnose između Washingtona i afričkih prijestolnica.
Minde je rekao da, iako neke vlade žele steći naklonost SAD-a, kritičari ove sporazume vide kao odraz neravnopravnog odnosa, posebno u poređenju sa silama poput Kine i Indije, koje se s Afrikom povezuju kroz trgovinu i investicije bez takvih uslova.
On je također ukazao na moguće sigurnosne rizike, tvrdeći da prihvatanje deportovanih s kriminalnom prošlošću može povećati nestabilnost.
"Ova razmjena ne izgleda dobro, da se ti ljudi prebacuju u afričke zemlje", rekao je on. "Po meni, što se tiče oblikovanja odnosa, to ih oblikuje na negativan način."