ADVERTISEMENT

Iako referendum nije bio direktno izjašnjavanje o samom članstvu u EU, Islanđani su u suštini zatvorili vrata, bar u doglednoj budućnosti, uskrativši bloku perspektivnog novog člana sa relativno lakim putem ka pridruživanju, analizira Euronews.

Uprkos tome što je Island već duboko integrisan sa EU kroz Evropski ekonomski prostor i Šengenski prostor, odluka da se pregovori ne obnove dolazi u osjetljivom trenutku za blok.

Brisel žurno pokušava da iskaže stratešku snagu u regionu Arktika suočen sa ratobornom administracijom SAD, dok se njegova strategija proširenja muči da isporuči opipljive rezultate u istočnoj Evropi.

Prvo čitanje rezultata „na ivici noža“ sugeriše da asertivnost američkog predsjednika Donalda Trumpa prema arktičkom regionu nije privukla Islanđane bliže EU.

Njegovo ponovljeno interesovanje za kupovinu Grenlanda – i izjave koje su u pojedinim trenucima brisale granicu između danske teritorije i Islanda – naglasile su sve veći značaj ovog ključnog regiona za globalni balans moći.

Strateški položaj Islanda u sjevernom Atlantiku je stoga dobio na značaju. Za pristalice članstva u EU, stav SAD je ojačao argument da bi zemlja bila bezbjednija unutar Unije.

Ovakvo odbijanje bi moglo da znači da, za većinu stanovništva ostrva, ti argumenti ipak nisu bili dovoljno jaki da budu jači zabrinutost u vezi sa suverenitetom i nacionalnom kontrolom.

Kampanjom su, umjesto toga, dominirale dobro poznate linije podjela koje su oblikovale islandsku debatu o pristupanju EU: kontrola nad ribarstvom i poljoprivredom, suverenitet i ekonomski model zemlje.

Perspektiva pregovaranja o upravljanju ribarskim sektorom u okviru Zajedničke ribarstvene politike EU uplašila je Islanđane više nego Trampove pretenzije na susjedni Grenland.

Pristalice opcije „ne“ takođe su se snažno oslanjale na upozorenja da bi veći uticaj Brisela na ekonomsku politiku došao po cijenu gubitka nacionalne kontrole.

Promoteri pregovora nisu uspjeli da ubijede javno mnjenje da bi koristi od pune političke integracije nadoknadile gubitak autonomije koji bi članstvo donijelo, djelimično i zato što je podrška vladajuće koalicije bila prilično mlaka.

Premijerka Kristrun Frostadotir (Kristrún Frostadóttir) je referendum uglavnom opisivala kao priliku da se zajednički odlučuje o budućnosti zemlje, oprezno napominjući da je nemoguće znati da li koristi prevazilaze nedostatke prije nego što se zapravo pregovara o uslovima pristupa.

Za Brisel je politička simbolika ovog glasanja još gora, navodi Euronews u analizi.

EU pokušava da oživi proširenje kao strateški projekat, posebno od ruske invazije na Ukrajinu u punom obimu, ubrzavajući proces za Ukrajinu i Moldaviju, dok zemlje Zapadnog Balkana drži blizu putem investicija i partnerstava.

Dodavanje Islanda, stabilne demokratije usklađene sa pravilima EU, u grupu zemalja kandidata ponudilo bi novu perspektivu strategiji proširenja, pokazujući da je članstvo i dalje privlačno bogatim zemljama i da EU može da se širi u bilo kom pravcu.

Umjesto toga, moguća priča o lakom uspjehu pretvorila se u reputacioni neuspjeh za Brisel: čak i zemlja koja je već blisko usklađena može članstvo da vidi kao korak predaleko.

Poraz na referendumu neizbježno oživljava sjećanja na neke od bolnijih susreta EU sa referendumima, kako unutar, tako i izvan bloka.

Francuski i holandski glasači su 2005. godine odbacili predloženi Ustavni ugovor, zadavši težak udarac pokušaju EU da svom političkom projektu obezbijedi temeljni zakon.

Irska je ponudila još jedan podsjetnik na političke rizike referenduma odbacivanjem Lisabonskog ugovora – zamjene za evropski ustav – 2008. godine, prije nego što ga je odobrila na ponovljenom glasanju sljedeće godine.

Najbliži presedan islandskom odbijanju jeste odluka Norveške da dva puta odbaci članstvo u EU, 1972. i 1994. godine. U oba slučaja, zabrinutost u vezi sa suverenitetom i kontrolom nad prirodnim resursima – posebno ribarstvom – igrala je centralnu ulogu, što se i sada ponovilo sa islandskim glasačima.

Slično tome, Švajcarska je u više navrata odbijala dublje oblike evropske integracije, kao što je članstvo u Evropskom ekonomskom prostoru, uz održavanje opsežnih ekonomskih veza sa jedinstvenim tržištem na osnovu prilagođenih rješenja.

Kao i u prethodnim slučajevima, ovo „ne“ ponovnom pokretanju pristupnih pregovora ne znači nužno da su Islanđani evroskeptici, niti će narušiti odnose zemlje sa EU. Međutim, to može poslužiti kao neprijatan podsjetnik Evropljanima da – što svijet postaju nesigurniji – to nacionalna kontrola djeluje vrijednije.