ADVERTISEMENT

Ostrvo se nalazi zapadno od Rima, dovoljno blizu da se može posjetiti u okviru jednodnevnog izleta, ali i dovoljno udaljeno da saobraćaj, gužve i stalno kretanje italijanske prestonice djeluju kao da pripadaju nekoj drugoj planeti. Dok rimski forumi, fontane i trgovi privlače milione posjetilaca, Palmarola uglavnom izostaje iz turističkih vodiča. Mnogi turisti nikada ni ne čuju za nju. Mnogi Rimljani je nikada ne posjete, piše CNN.

Ono što privlači ljude koji se ipak odluče na prelazak nije infrastruktura niti udobnost, već upravo njihov izostanak. Palmarola se strmo uzdiže iz mora u vidu vulkanskih litica, ispresjecanih morskim pećinama i uskim uvalama. Postoji samo jedna plaža, mreža pješačkih staza koje vode u unutrašnjost i vrlo malo tragova savremenog razvoja, prenosi Euronews Srbija.

Dolazak na ostrvo iz Rima podrazumijeva vožnju vozom do luke Ancio, zatim trajekt do Ponze, a potom dogovor sa ribarom ili privatnim vlasnikom čamca za prevoz u oba pravca. Bez stalnih stanovnika, Palmarola je destinacija koju više oblikuju vreme, geologija i godišnja doba nego turizam.

Postoji samo jedan restoran, koji služi svježu ribu i izdaje ograničen broj skromnih soba uklesanih u stare ribarske grotla duž litica. Gosti rezervišu mjesecima unaprijed i borave na principu punog pansiona, a cijena noćenja počinje od 150 evra.

Marija Andreini, četrdesetčetvorogodišnja IT stručnjakinja koja radi na daljinu iz Treviza u sjevernoj Italiji, svakog ljeta posjećuje Palmarolu sa suprugom Marijom, bankarskim menadžerom, i njihovim petnaestogodišnjim sinom Patricijom.

"Ima toliko toga, a opet tako malo da se radi. Dane provodimo roneći s maskom i sunčajući se na plaži ispred restorana, koja je prekrivena ružičastim koralnim oblucima. Noću ležimo na plaži i posmatramo zvijezde, šetamo okolo sa baterijskim lampama. U zoru nas vlasnici bude kako bi nas poveli na planinarenje do najvišeg vrha ostrva, da bismo posmatrali izlazak sunca. Nevjerovatno je", kaže ona.

Drevne ruševine

Pješačke staze vode u unutrašnjost sa plaže, penjući se ka ruševinama srednjovjekovnog manastira i ostacima praistorijskog naselja.

"Za večeru jedemo svežu ribu direktno iz mreže. Čitavu nedelju imamo osećaj kao da živimo neko iskonsko, brodolomačko iskustvo, pomalo kao da smo porodica Kremenko na odmoru", kaže Andreini, koja savetuje posetioce da, pored opreme za plažu, ponesu i planinarske cipele.

Dodaje da je mnogo putovala, uključujući i Maldive, ali da Palmarola nema premca. Njeni pejzaži su, kako kaže, "opčinjavajući", a pritom su "u mom dvorištu — u Italiji. Teško je poverovati da se možemo pohvaliti tako fantastičnim mestom".

Jedine životinje koje posetioci verovatno mogu sresti na kopnu jesu divlje koze, koje se sklanjaju među niskim palmama po kojima je ostrvo dobilo ime.

"To je putovanje unazad u praistoriju, u vrijeme kada su se pećinski ljudi okupljali ovdje u potrazi za dragocjenim, potpuno crnim opsidijanom, koji je i danas vidljiv u crnim prugama na liticama, a koristio se za izradu oružja i oruđa. Vrlo malo se od tada promijenilo u ovom pejzažu", kaže za CNN lokalni istoričar Silverio Kapone.

Kapone živi na Ponzi, najbližem ostrvu i polaznoj tački za Palmarolu, koju redovno posjećuje, ponekad čak ostavljajući tamo svog sina tinejdžera na vikend kampovanja sa prijateljima. Kaže da je ostrvo kroz istoriju uglavnom ostalo nenaseljeno.

Vlasništvo nad ostrvom potiče iz 18. vijeka, kada je napuljskim porodicama poslatim da kolonizuju Ponzu bilo dozvoljeno da među sobom podjele Palmarolu. Danas je ostrvo u privatnom vlasništvu, podijeljeno na brojne parcele koje pripadaju porodicama koje i dalje žive na Ponzi.

Visoko na liticama, male pećine pretvorene su u jednostavna privatna boravišta, neka obojena u bijelo i plavo. Ribari su ih u prošlosti koristili kao skloništa tokom oluja, a mnogi vlasnici ih i danas drže snabdijevene zalihama za slučaj da vremenske prilike onemoguće povratak na Ponzu.

Mala bijela kapela posvećena Svetom Silveriju nalazi se na vrhu morskog stuba. Silverije, papa iz 6. vijeka, bio je prognan na Palmarolu i vjeruje se da je tamo preminuo.