ADVERTISEMENT

Nekoć je jedini put do malenog grada Whittiera na jugozapadu Aljaske bio brodom ili vlakom, kad god su vremenski uvjeti to dopuštali. No nakon što je željeznički tunel iz Drugog svjetskog rata rekonstruiran, stanovnici i posjetitelji do tog neobičnog mjesta na sjeveru mogli su stići i automobilom.

Posjetiteljima klaustrofobična, a stanovnicima oslobađajuća vožnja tunelom itekako je olakšala život u Whittieru.

Oni koji njime žele putovati moraju dobro isplanirati vrijeme, jer se smjer prolaska naizmjenično mijenja svakih sat vremena, a tko se poželi vratiti u grad nakon 22:30, neće imati sreće.

Ljudi koji spavaju u automobilima nedaleko od tunela jer su propustili posljednji prolaz ondje su uobičajen prizor, piše Punkufer.hr.

Zarobljenici Whittiera

Kad je izbila pandemija, stanovnici su se našli u još većoj izolaciji, jer su u grad smjeli ući samo stanovnici te njihovi najbliži i zaposlenici tvrtki koje ondje posluju.

Taj neobični grad od ostatka svijeta odvajaju i nemilosrdne padaline. Godišnji prosjek snijega koji napada iznosi pozamašnih 6,7 metara. No kad napada snijeg, stanari ne moraju napuštati zgradu u kojoj žive. Zbog svega toga ne čudi što mnogi stanovnici imaju i majice s natpisom “zarobljenik Whittiera”.

Betonski mastodont iz doba hladnog rata dom je stanovima, bolnici, gradskoj upravi i školi. Begich Towers Incorporated s 14 katova i 196 stanova, u ovim krajevima poznat jednostavno kao BTI, u snježnom krajoliku Whittiera čini se poput fatamorgane.

Izgrađen da preživi granatiranje, BTI svake godine šamara šest mjeseci kiše, nakon čega slijedi šest mjeseci snijega i vjetra koji divlja brzinom od 130 kilometara na sat.

Rush hour u liftu

Iznutra se BTI čini poput bilo kojeg masivnog stambenog kompleksa u velikom gradu. No izađete li van prošetati, nećete pronaći puno mjesta na koja možete otići. Putovanje na posao u vrijeme špice u Whittieru znači zaustavljanje dizalom na svakom katu.

Ali čak i kad je hladno, zaposlenici mogu na posao u sandalama. Prije dolaska na radno mjesto roditelji se spuste u podrum kako bi kroz prolaz nalik bunkeru odveli djecu u školu. U kompleksu ćete pronaći i trgovine, restorane, poštu, knjižnicu, pa čak i crkvu.

Priča se da neki ljudi tjednima, mjesecima, a možda čak i godinama nisu kročili izvan BTI-ja. Stanovnici zgrade, odnosno grada, poput su jedne velike, jednako disfunkcionalne obitelji u kojoj svi znaju gotovo sve o svima.

Neki su ljudi došli u taj izolirani kraj iz dalekih krajeva kako bi počeli ispočetka i zaradili. Ako nisu htjeli da ih netko pronađe, u BTI-ju su se lako mogli sakriti od ostatka svijeta.

Bila sam prestravljena kad sam prvi put izašla iz tunela. Grad mi je izgledao kao iz horora, rekla je Brenda Tolman za CNN o Whittieru, koji se naziva i “gradom pod jednim krovom”, u kojem živi oko 200 ljudi.

Koliko god to izvana izgledalo neobično, stanovnici Whittiera pomirili su se s time da priroda oblikuje njihov život. A za sreću u tom neobičnom gradu itekako je važno da stanovnici budu dobri sami sa sobom, jer im inače život može postati vrlo tjeskoban.

U videu pogledajte kako to izgleda.