Globalne geopolitičke tenzije, borba za ideološku i ekonomsku prevlast između Istoka i Zapada, između političke ljevice i političke desnice, kampanje medijske propagande, restrikcije i općeprisutni bojaz od globalnog sukoba i nuklearnog rata...
ADVERTISEMENT
Riječ je naravno o periodu između 50-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, zimogrizi dani Hladnog rata ništa su naspram hladnoće koju nudi (teoretska) Nuklearna zima.
Naziv je to za hipotetički scenarij vojnog sukoba u kom desetine, stotine, pa čak i hiljade nuklearnih bombi eksplodiraju na Zemlji. Pojam i teorija rezultat su zajedničkog istraživanja američkih i ruskih naučnika u jeku Hladnog rata, čiji dio tima je bio i Carl Sagan - jedan od najpoznatijih naučnika svih vremena.
Prvobitne posljedice samih eksplozija su opće poznate: masovna destrukcija gradova i okolnih predjela uzrokovana eksplozijom i njenim udarnim valom, masovni požari (uključujući urbane požare industrijskih i hemijskih postrojenja, te okolne šumske požare) i ekstremna radijacija.
Međutim, klimatske posljedice izbijanja nuklearnog rata mogle bi biti znatno opasnije, a započele bi svega nekoliko dana nakon nuklearnog sukoba, govori za Euronews.ba meteorolog Mersad Sijarić.
"Nuklearna 'gljiva', dimni oblak nastao nakon detonacije nuklearne bombe, pokrio bi veliki dio lokalne teritorije, ali oblaci koji bi nastali zbog požara uzrokovanih eksplozijama pokrili bi znatan dio planete u samo nekoliko sedmica. Pirokumulusi su nalik popularnim kumulusima ili kumulonimbusima, ali umjesto vode - prenose vatru. Nastaju unutar vatrene oluje - požara toliko snažnog da pokreće sopstveni sistem vjetrova koji nastavlja da uvlači zrak izvan oblaka, time rasplamsujući požar. Vatrena oluja je takoreći - požar koji sam sebe potpaljuje", objašnjava Sijarić.
Prema njegovim riječima, čestice nastale izgaranjem stambenih četvrti, industrijskih kompleksa, rezervoara goriva, smetljišta, pa i okolnih šuma zasitile bi atmosferu i postale važan dio vatrenog oblaka - obzirom da čađ i prašina djeluju kao polupropustljivi ekran kada je Sunce u pitanju.
"Prije svega, to bi površinski sloj planete bacilo u stanje polutame (mraka ili sumraka, naročito od 30° do 60° sjeverne hemisfere). Osim fotona, oblak bi blokirao i sunčeve zrake potrebne za zagrijavanje površine, što bi dovelo do drastičnog pada temperature koja bi trajala nekoliko sedmica (u prosjeku od 11° do 22°C). Stanje polutame i konstantnog mraza uništilo bi uslove za fotosintezu, te bi najveći dio vegetacije (onaj dio koji je preživio eksplozije, požare i radijaciju) i životinjskog svijeta brzo nastradao. Pri tome, to je ne računajući na fatalni uticaj povećanja ugljen-monoksida, dioksina, furana, ozota i drugih štetnih gasova i organskih spojeva u atmosferi", govori Sijarić.
Objašnjavajući posljedice, Sijarić ističe da bi se kopno i atmosfera potpuno promijenili u samo par mjeseci, a okeani bi se mijenjali sporije.
"Nakon deset mjeseci, površina okeana bi se rashladila za oko 1,2°C zbog čega bi se formirala gusta magla nad pučinom. Duž obale bi se pojavili snažni vrtlozi zraka zbog razlike u temperaturi, koji bi obalni pojas prekrili snijegom. Treba reći da, unatoč jako dobrom istraživačkom radu, teorija o nuklearnoj zimi (kao i svaka hipotetička teorija) ima svoje mane. Prije svega, dosta toga zavisi od broja i intenziteta nuklearnih eksplozija kao i njihovog rasporeda na planeti. Isto tako, broj vatrenih oluja koji se stvori nakon eksplozija zavisit će od materijala prisutnih na mjestu eksplozije, pa čak i godišnjeg doba u kom se dese", pojasnio je.
Dodao je da nuklearna zima ne bi bila vječna - trajala bi samo koliko i zagađenost atmosfere, što je prema nekim proračunima oko 10 godina.
"Ipak, posljedice po biljni i životinjski svijet bi prema svemu sudeći bile fatalne (ostavljajući mogućnost preživljavanja tek pojedinih vrsta, na izolovanim i udaljenim dijelovima planete). Zbog svega toga, dijelovi pomenutog istraživanja sasvim razumljivo nailaze i na osporavanje od strane pojedinih naučnika, ali svi navedeni procesi su itekako mogući ako se za njih stvore uslovi. U svakom slučaju: od oblaka koji prenose vatru a ne kišu, do vatre koja stvara zimu i tamu, posljedice nuklearnog sukoba se zaista čine naopakima - baš kao što bi naopaka bila i bilo kakva logika korištena za njegov početak", zaključio je Sijarić.