Sa Draganom Brenjom, jednim od autora monografije „Hrana u Hercegovini kroz vijekove“, razgovarali smo o prehrambenim navikama, običajima i istoriji ishrane u ovom kraju.
U Hercegovini, hrana nije bila samo svakodnevna potreba – ona je kroz vijekove bila izraz kulture, društvenih slojeva i istorijskih prilika. O tome govori monografija „Hrana u Hercegovini kroz vijekove“, autora dr Dragana Brenje i akademika Nove Pržulja, nastala kao svojevrsni gastronomski hroničar ishrane u posljednjih 800 godina.
„Sve je počelo prilikom obilježavanja 800 godina Eparhije Zahumsko-hercegovačke i primorske. Mostarski paroh Radivoje Krulj predložio nam je da se posvetimo proučavanju hrane, a blagoslov blaženopočivšeg vladike Atanasija dao je projektu posebnu težinu i odgovornost“, prisjeća se dr Brenjo.
Knjiga nastoji da predstavi hranu ne samo kao kulinarski fenomen, već kao dio složenog kulturnog sistema. „Ishrana je direktno zavisila od društvenog uređenja i klasnog određenja – jelovnici vlastele, sveštenstva, seljaka i vojnika se nikada nisu poklapali, ali su međusobno uticali“, pojašnjava autor.
„Korijeni brojnih prehrambenih običaja nastaju u kasnom srednjem vijeku, a sve što je uslijedilo – od osmanskih osvajanja, Kolumbovih otkrića, do uticaja germanske i austrougarske kuhinje – samo je obogatilo tu srednjovjekovnu osnovu“, kaže Brenjo.
Prema njegovim riječima, glavni sastojci ishrane bili su žitarice – proso, ječam, pšenica, raž i ovas. „Proso i ječam jeli su se u obliku kaša, hljeba, a od povrća su se koristili crni i bijeli luk, kupus, repa, sočivo i bob. Meso je bilo rijetkost i prvenstveno rezervisano za posebne prilike, a najviše se jela jagnjetina. Svinjetina je bila manje zastupljena, a junetina gotovo nepoznata. Divljač se jela vrlo rijetko, dok je riba bila relativno česta na stolu“, objašnjava.
Posebno su zanimljivi recepti poput kneževe jagnjetine u mlijeku – omiljenog jela humskog kneza Miroslava iz XII vijeka – ili piletine u sosu iz istog perioda. Takođe, u knjizi se nalazi i opis escajga iz XV vijeka u vlasništvu Stefana Vukčića Kosače – viljuške napravljene od srebra, korala i gorskog kristala.
„Današnji ljudi ne razmišljaju o hrani kao što su to činili naši preci. Za njih je hrana bila često božanska stvar, jer je značila život i opstanak. To je čudo koje je utkano u našu tradiciju i gen, posebno u Hercegovini“, ističe dr Brenjo.
On dodaje da su u vremenima gladi ljudi drugačije pristupali jelu, sa zahvalnošću i poštovanjem, dok danas živimo u izobilju.
Geografske i klimatske karakteristike Hercegovine, sa njenim kraškim poljima i visoravnima, imale su veliki uticaj na način privređivanja i ishrane.
„Hercegovina je zemlja kamena, a tradicionalne kamene kuće, koje se grade još od srednjeg vijeka, samo potvrđuju snagu lokalnog identiteta. U zabačenim selima, ove kuće se prave i danas, po starim običajima“, navodi autor.
Monografija završava zanimljivim pregledom frazeoloških izraza vezanih za hranu, posebno hljeb i kruh, koji se u govoru koriste kao simboli života i egzistencije.
„Kroz jezik možemo jasno vidjeti koliko je hrana važna u kolektivnoj svijesti naroda“, zaključuje dr Brenjo.