Diego Luna, jedan od najcjenjenijih meksičkih glumaca svoje generacije, reditelj i producent, boravi na 32. Sarajevo Film Festivalu, gdje će mu večeras biti uručeno Počasno Srce Sarajeva za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti.
ADVERTISEMENT
Njegova karijera traje gotovo četiri decenije i proteže se od meksičkih televizijskih serija i nezavisnog filma do velikih holivudskih produkcija i jedne od najpoznatijih savremenih televizijskih franšiza – „Star Warsa“.
U Sarajevo je stigao s iskustvom umjetnika koji je pred kamerom od sedme godine, ali i s uvjerenjem da se suština filma ne nalazi u slavi, nagradama ili brojkama, već u onome što se dogodi između autora i publike.
Na masterclassu održanom danas u Festivalskom centru (Bosanski kulturni centar) govorio je o glumi, režiji, produkciji, teatru, strahu od neuspjeha, saradnji, društvenoj odgovornosti umjetnika, ali i o Sarajevu, gradu čija ga je energija, kako je rekao, snažno podsjetila na neke trenutke iz vlastite prošlosti.
U Sarajevo je stigao sa sinom. Dok je posmatrao grad iz njegove perspektive, kaže, počeo je drugačije doživljavati iskustvo boravka na Festivalu.
„Uzbudljivi su ovo dani. Ovdje sam sa svojim sinom i gledam iskustvo Sarajeva kroz njegove oči. Osjećam mnogo sličnosti u energiji i osjećaju dobrodošlice“, rekao je Luna.
Za njega Sarajevo nije samo festivalska destinacija. Grad ga je, kroz razgovore, susrete i priče koje je čuo, podsjetio na vlastitu generaciju i na period kada je i sam počeo drugačije gledati svijet.
Luna je govorio o tome koliko ga je pogodila činjenica da rat u Sarajevu i danas ostaje dio kolektivnog sjećanja. Istorija ga je, kaže, oduvijek zanimala, ali iskustvo Sarajeva otvorilo je nešto lično. Njegove devedesete takođe su bile vrijeme promjene – političkog buđenja i suočavanja s nasiljem u Meksiku, koje je društvo dugo pokušavalo ignorisati.
„Postoje paralele“, rekao je, govoreći o Meksiku i Bosni i Hercegovini. „I mi smo se u Meksiku suočili s nasiljem koje smo željeli ignorisati. A onda smo se probudili“.
U toj tački razgovor je prirodno prešao na ono što Luna smatra jednom od najvažnijih funkcija filma. Film, smatra, ne mora ponuditi rješenja. “Ali mora otvoriti prostor u kojem ćemo ono od čega bježimo moći pogledati iz drugog ugla: Koristite ekran kao ogledalo. Da izazovete ono što mislimo da jesmo. Bez distrakcija.“
Za Lunu film nije način da pobjegnemo od stvarnosti, nego da joj se vratimo drugačijim očima.
Luna je prve glumačke korake napravio još kao dijete, odrastajući u umjetničkoj porodici. Njegov otac Alejandro Luna bio je jedan od najznačajnijih meksičkih scenografa, dok je njegova majka Fiona Alexander radila kao kostimografkinja. Pozornica i filmski setovi zato su za Lunu od najranijih dana bili prirodno okruženje. Prije međunarodne slave, godinama je radio u Meksiku, a veliki preokret u njegovoj karijeri dogodio se 2001. godine, kada je zajedno s Gaelom Garcíom Bernalom i Maribel Verdú igrao u filmu Alfonsa Cuaróna „I tvoju mamu također“.
Film je postigao međunarodni uspjeh, a Luna i García Bernal dobili su status novih lica meksičkog i latinoameričkog filma. Njihovo prijateljstvo, koje traje od djetinjstva, kasnije je preraslo i u dugogodišnju umjetničku saradnju.
Njegov otac, scenograf Alejandro Luna, često ga je kao dijete ostavljao u teatru dok je radio. Teatar je za Lunu i danas mnogo više od profesije: „Teatar me održava normalnim. Drži me prizemljenim. Teatar je moja crkva, moja religija.“
Zbog toga mladim glumcima poručuje da moraju odlaziti u pozorište, čak i kada rade na filmu. Svijet filmske industrije, kaže, lako može pojesti čovjeka.
Govorio je i o radu s rediteljima od kojih je učio, posebno o saradnji s Alfonsom Cuarónom. Od najboljih autora nije samo naučio kako se snima scena ili kako se vodi ekipa. Važnije mu je bilo shvatiti da režija nije diktatura jedne ideje.
Lunino razumijevanje gubitka počinje mnogo prije nego što je postao glumac. Kada je imao samo četiri godine, njegova majka Fiona Alexander poginula je u saobraćajnoj nesreći. Taj rani gubitak ostavio je trag koji nije ostao samo dio njegove lične biografije, već se, kako je sugerirao, vremenom pretvarao i u umjetničko razumijevanje ljudi, njihovih odnosa i načina na koji se nose s boli.
Možda se upravo iz tog iskustva može bolje razumjeti i ono što je Luna tokom masterclassa rekao o filmu kao prostoru koji nas vraća zajednici. Za njega umjetnost nije bijeg od boli, već način da je podijelimo, pogledamo iz drugog ugla i, možda, pronađemo nešto što nas ponovo povezuje.
Na masterclassu je prikazan i isječak iz „I tvoju mamu takođe“, koji je prije četvrt vijeka promijenio Luninu karijeru. Publika je reagovala smijehom na njegovu današnju opasku o tome da je tokom karijere često dobijao erotske uloge.
„Eros je put naprijed“, rekao je kroz šalu.
Nakon gledanja scene, priznao da bi film danas ponovo pogledao. Jer i vlastiti rad, čini se, Luna želi posmatrati iz druge perspektive. I upravo tu se vraća Sarajevu. Govoreći o iskustvu prethodne festivalske večeri, o ljudima koji se zajedno smiju i plaču, Luna je podsjetio na ono zbog čega filmski festivali uopće postoje: „Koliko smo povezani i koliko možemo uraditi zajedno. Smijati se zajedno, plakati zajedno, tada smo bliski jedni drugima.“
Sarajevu je čestitao što održava Festival živim. A onda je, u svom karakterističnom tonu, dodao da se možda sve može završiti i jednostavnije: razgovorom, pićem i ljubavlju.