ADVERTISEMENT

Euronews: Već sada se može reći da ćete vi i Žulijan donijeti spoj nespojivog. Imate li možda tremu pred balkanskom publikom, pogotovo sarajevskom? Kakve će biti reakcije na tu kombinaciju tradicionalne muzike i džeza?

Zulfikarpašić: Pa ne vidim u stvari nijedan razlog zbog koga bi imao tremu pred balkanskom publikom. Mada može da se desi da se ljudi umisle da su veći poznavaoci svega toga od nas koji to radimo. To se može desiti. Dobro znate da smo mi uvijek nekako... prepotentni, sami o sebi govorimo kako smo najbolji i naj... umjesto da pustimo druge da to kažu. Dobro, to je pitanje navike, a ko kaže navika, kaže i odvike. Ali ne, meni je jednostavno zadovoljstvo da dođem ovdje i da sviram muziku pred ljudima koji – jednostavno se nadam – da umjesto da broje koliko džeza ima u tome što radimo i koliko čega i koliko Balkana, da se prepuste i da slušaju nešto što bi trebalo da bude muzika trenutka koja se uživa dok se dešava. To je ono što očekujem, da ljudi dođu otvorenog uma i otvorenih ušiju. To mi se uglavnom ovdje dešavalo, tako da nemam frku oko toga.

Euronews: U umjetnosti, odnosno muzici, vi brišete granice. Šta za vas znači nastupati u Sarajevu, posebno u Narodnom pozorištu?

Zulfikarpašić: Narodno pozorište je jedna od rijetkih sala gdje nikada nisam svirao. To je ono kao još jedno u nizu, ne samo broj, daleko od toga. Tu, u uglu pored, živjela mi je tetka kod koje sam visio non-stop. Tamo u drugom uglu živjela mi je baka. Ovo je grad u kojem sam provodio barem tri mjeseca godišnje, ako ne i više. Tako da je ovo manje-više grad u kojem sam počinjao da se bavim muzikom. Kad je Šarlo Akrobata izdao svoj prvi album, išao sam u robnu kuću – sadašnji šoping mol – i čekao od 15 do 21 kada otvaraju, da kupim prvi album. Došao sam sa Hotonja, autobusom. Međutim, došli su kartoni, nisu ih otvorili, morao sam se vratiti kod tetke, pa opet ujutro i tako dalje. Tako da je ovo grad gdje sam doživio nevjerovatno puno stvari vezanih za moje početke u muzici. I postoji neka pravda u tome da dođem ovdje i publici pokažem to što radim svuda – da Narodno pozorište konačno dođe na red. Apsolutno, i na tome stvarno hvala Dini Mustafiću i cijeloj ekipi pozorišta što su uopšte počeli da rade ovu seriju koncerata. Jer eto, the more the merrier.

Euronews: Kako u svemu ovome pronalazite balans – između tradicionalnog i modernog, između tradicionalne muzike i džeza?

Zulfikarpašić: Pazite, u samoj srži džeza nalazi se sklapanje različitih kultura. Džez je fenomen koji se desio kao vrlo muzički fenomen, baziran na improvizaciji. Improvizacija je stanje u kojem se nalazi svaki kompozitor, slikar, pisac u trenutku kada počinje da radi djelo koje nije završeno. Cijeli taj proces stvaranja je proces improvizacije jer čovjek pušta svojoj mašti na volju u real time. Ono što mi radimo je da sa tim mentalnim sklopom izlazimo na binu i pokušavamo da pred ljudima komponujemo u real time, u trenutku koji se dešava. To miješanje kultura je u srži svega toga. Ja sam samo neko ko je to prepoznao u muzici koju sam slušao i to me toliko animiralo da sam poželio da se time bavim. A veliki dio toga je bila upravo balkanska muzika.

Euronews: Niste sami na sceni, tu je vaš dugogodišnji saradnik Julijan. Kako je izgledala ta saradnja?

Zulfikarpašić: Upoznali smo se kad je Julijan imao između 18 i 20 godina. Bukvalno nam je tek brada počela rasti. Obojica smo bili među najspremnijim mladim muzičarima koji su do svoje dvadesete uspjevali da imitiraju sve svoje idole, a zatim i da krenu ka traženju vlastitog izraza i stila. Taj spoj nas dvojice doveo je do toga da se sruše sve predrasude o tome kako, eto, Francuzi nemaju pojma. Mi smo "vrući Balkanci", ali ja već 35 godina kao takav sarađujem sa Francuzima, Vijetnamcima, Korejcima, Nijemcima, Švicarcima... i svi su oni "vrući" kad treba – na svoj način. I to je dokaz da neko poput Julijana, kada je čuo muziku sa Balkana, zainteresovao se za nju isto kao što bi se zainteresovao za R&B, džez, bluz ili bilo koji drugi žanr koji su dolazili iz Amerike ili Engleske.

Euronews: Ko su bili vaši idoli?

Zulfikarpašić: Bio sam veliki fan Beatlesa – dobio sam njihov prvi album sa šest godina, to je bio *Revolver*, koji je i dan-danas jedan od najrevolucionarnijih albuma pop muzike. Vrlo rano sam počeo da se bavim stvarima van onoga što sam učio u muzičkoj školi. Sa deset godina znao sam sve njihove pjesme, riječi, akorde – i to sam uglavnom naučio "na uvce". To me odvojilo od ideje da budem klasični interpretator i okrenulo ka stvaranju muzike sa drugim ljudima. Prvi saradnici nisu bili iz moje generacije, nego malo stariji. I sanjajući o tome otišao sam u Pariz, gdje sam upoznao Julijana. Od tog trenutka smo nerazdvojni – prošli smo kroz nevjerovatne momente, i emocionalne krize zbog onoga što se dešavalo ovdje i zbog toga što sam bio daleko od svoje zemlje. Sve to skupa, a onda još i pitanje "koju ćemo muziku svirati, kad je neko drugi to već bolje uradio od nas"... Ipak, to nam je dalo ležernost i snagu. Prošli smo kroz faze "mlada nada", "superstar" – da ne preterujem – do toga da smo sada muzičari koji se time bave iz zadovoljstva. Želimo da svaki trenutak na bini iskoristimo na najbolji način, da publici pružimo kvalitetan muzički trenutak.

Euronews: Šta biste poručili onima koji žele da se bave muzikom?

Zulfikarpašić: Traži nešto drugo da radiš... Šalim se – polu. Zato što je muzička industrija, koja je postojala kad sam ja počeo, bila neka drugačija stvar. Ali ja nisam odlučio da se bavim muzikom zbog para – na svu sreću. Time se bavim jer sam doživljavao toliko snažnih trenutaka slušajući muziku i koncerte, da sam jednostavno sebe vidio tu i nisam pogriješio. Ako se čovjek ne osjeća tako, onda je bolje da se ne bavi ovim profesionalno. Naravno, svaki trenutak proveden u učenju instrumenta doprinosi općem razvoju osobe – postaješ bolji čovjek. Ali ako hoćeš to za profesiju – moraš biti stvarno, stvarno, stvarno zaljubljen u muziku. I spreman na sve.

Euronews: U vremenu kada se granice brišu gotovo u svemu, pa i u muzici, gdje vidite budućnost džeza – posebno u Evropi?

Zulfikarpašić: Džez je do sada prebrodio mnogo toga. S jedne strane mu prijeti da postane ono

Zato što je klasična muzika – institucionalizirana. S druge strane, da padne u zaborav. Ali dokle god ima muzičara – a nikad ih nije bilo više, i to talentovanih – džez neće nestati. Samo, mnogi nemaju velike priče koje pričaju. Ono što ljude približava i daje im želju da idu na koncerte jeste emocija koju dožive kada slušaju i gledaju koncert. Tako da – ne znam, ne mogu da budem prorok. Desiće se ono što čovjek dozvoli. A kad vidimo šta sve dozvoljavamo – tu možeš i da se uplašiš.

Euronews: Jeste li već obišli grad, jeli ćevape?

Zulfikarpašić: Naravno. To je onaj zdravi početak. Ako to promašiš, možeš da odeš frustriran iz Sarajeva. Pogledajte vrijeme – morali smo da iskoristimo sat vremena. Moram reći da ste nam vi donijeli sunce, jer je do juče padala kiša. Čuo sam da će biti bar jedan lijep dan, pa je baš super. Jedina opasnost kad je ovako lijepo vrijeme – ljudi neće na koncert! Nadam se da će 30. pasti kiša od sedam uveče.

Euronews: Šta publika može očekivati 30. aprila?

Zulfikarpašić: Što se tiče repertoara – žongliramo između onoga što smo snimili i mnogih stvari koje nismo. To ćemo delimično riješiti sutra na probi, a uglavnom ostavljamo otvorenom svaku svirku da se sve riješi u posljednjem trenutku – dok sviramo pred publikom.